O Muslimanskom komitskom pokretu i učešću žena u njemu, istoričar Sait S. Šabotić piše:
“…U vrijeme postojanja komitskog pokreta muslimanskog stanovništva na prostoru istorijskog Novopazarskog Sandžaka i šire od 1918. do 1926. godine, pored muškaraca, kao glavnih nosilaca aktivnosti, karakteristično je i učešće žena koje su ravnopravno sa muškarcima dijelile sve nedaće koje su ih nalazile na zajedničkom putu… Učešće žena u muslimanskom komitskom pokretu nije bilo masovno. One žene koje su na neposredan način učestvovale u nekoj od brojnih komitskih družina, našle su se u njima iz različitih pobuda. Dio njih se u četi našao u pratnji svoje braće i zbog slobodarskog duha; druge su se udale ili su već bile udate za komite pa su, poštujući patrijarhalne principe, bile odani i vjerni saputnici svojih supružnika…
O jednoj od najpoznatijih, dragocjene usmene podatke saopštio nam je 1998.g. Ramiz Kolić, Umihanin rođeni bratanac, star 67 godina koji o svojoj tetki kaže:
Umihana, rođena u selu Mioče, neko kaže i Maoče, ne bih ti znao reći koje godine, u kući moga đeda Đula Kolića kojega su zvali, zbog bogatstva njegovoga, Đulaga Kolić. Umihanina majka se zvala Šeha i bila je rodom od Kujovića iz Metanjca kod Bijelog Polja. Umihana se još kao dijete isticala svojom vrednoćom i otresitošću. Njen otac Đule imao je još petoro djece. Bio je imućan domaćin. U Mioče je doselio kao dijete nakon zauzimanja Kolašina od strane Crnogoraca. Svojim radom je uspio da stekne za porodicu, a i malo poviše, tako da je mog’o i drugome da zajmi. Kad je stvorena Kraljevina (misli se na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca – S. Š.), Đulagu su zatvorili da bi mu oduzeli bogatstvo. Neđe devetnaeste godine, znajući da je domaćin u zatvoru, njegov kum Todo R. je došao sa nekolicinom ljudi da opljačka kumovo žito. Bili su oni maskirani, ali su ih ukućani osjetili. Nije im bilo svejedno izać’ pred napadače i još naoružane, jer to je nejač još nepristigla. Al’ nekako ih je trebalo osujetiti u tim njihovim namjerama. Najprisebnija i najodvažnija je bila Umihana, koja se nekako privukla ambaru sa žitom koji je bio cilj napadača. Uspjela je da se dokopa lopate za vijanje žita i njome udari jednog od napadača i onesposobi ga. Hitro mu je strgla masku sa lica i ugledala porodičnog kuma Toda. No, nije se zbunila. Brzo je dokopala njegovu pušku i počela pucat’ na njegove drugove, čime je odbila napadače od kuće. Ovaj događaj je bio višestruko nezgodan za nju. S jedne strane pročulo se to njeno junaštvo, a sa druge moglo je koštat’ glave, ne samo nju no i druge ukućane. Kako je njen otac povremeno bio komitski jatak, ubrzo su došli i komiti da bi ponudili svoju zaštitu. Jedan od članova komitske družine bio je naročito oduševljen Umihaninijem junaštvom i izgleda da mu se ona tu dopala, pa je odlučio da joj ponudi brak. Ubrzo je Umihana bila oteta od komita, pobjegla je sa njima i tako se udala za Azema Međedovića koji je isto bio komita. Da bi među ostalim muškijem komitama bila što manje primijećena ona je obukla muško odijelo i počela kazivat’ da se zove Ibrahim, na ime mlađeg brata kojega je znala većina komita jer su svraćali u Đulaginu kuću. A ona je bila mlada i ličela je na njega pa se to mlogo nije ni primjećivalo. Potrajalo je to tako jedno vrijeme dok neko nije primijetio pa su u jedno vrijeme morali kazat’ o čemu se radi. Nijesu im komiti pravili probleme, no su ih podržali. U tome braku oni su imali jednu ćerkicu (i pored svih napora njeno ime nijesmo uspjeli saznati – S. Š.), koja nije dugo živjela, no je umrla. Taj Umin muž, Azem, je poginuo, a ona se preudala za Bajrama Čokovića i živjela je sa njim do skoro u Bijelo Polje”.
Razgovor koji smo obavili sa Kolićem bio je značajan i zbog toga što smo uspjeli saznati da u Bijelom Polju živi i radi jedan od Umihaninih sinova iz braka sa Bajramom Čokovićem, a to je Osman Čoković, penzioner, koji se danas bavi novinarstvom. Želja da što više saznamo o njegovoj majci navela nas je da odgovor potražimo lično od njega. Uz pomoć književnika i novinara Kemala Musića, takođe iz Bijelog Polja, uspjeli smo obaviti razgovor sa Osmanom, koji je na njega teško pristao iz razloga što je smatrao da su dosadašnja pisanja o toj problematici nedorečena što je stvaralo prostor za izvođenje pogrešnih zaključaka, pa i onih koji se odnose na učešće žena u komitskom pokretru. Na insistiranje književnika Musića razgovor je ipak obavljen i Čoković nam je dopunio kazivanje Ramiza Kolića. Radi lakšeg praćenja teksta navodićemo djelove razgovora za koje smatramo da predstavljaju proširivanje saznanja o Umihani.
”Moja majka Umihana je ”prezvana” pa se u matičnim knjigama vodi kao Uma. Tačan datum njenog rođenja je nepoznat, zbog toga što su matične knjige u kojima je upisana zapaljene u toku Drugog svjetskog rata, ali prema onome što se može naći u naknadno otvorenim, stoji da je rođena 12. aprila 1900. godine u selu Mioču. Kao dijete je čuvala ovce u planini Rakov Potok kod Sjenice, gdje je sa stadom izdizao njen otac Đulaga Kolić.
Držali su po 150 ovaca i znatan broj govedi. Interesantno je reći da je još kao čobanica prvi put upoznala Bajrama Čokovića pa će se tih dana, kasnije kada bude u braku sa njim, često prisjećati.
Svoje imanje u Mioču Đulaga Kolić je prodao 1913. godine i sa porodicom preselio u selo Livadice kod Bijelog Polja. Tu je Uma stasavala uz ostalu braću i sestre. Negdje sredinom 1919. godine bila je oteta od strane komita Jusufa Mehonjića radi udaje za komitu Azema Međedovića koji je bio iz ”sela Bare” (i pored napora nijesmo uspjeli precizno locirati o kojim se Barama radi jer ih na prostoru o kome govorimo ima više). Azem je bio čovjek od velikog povjerenja Jusufa Mehonjića, uz to izuzetne momačke ljepote i hrabrog srca. Vjenčanje Umihane Kolić i Azema Međedovića obavljeno je kod hodže, ali se ne sjećam naziva mjesta gdje se to desilo. Prema kazivanju moje majke, ona je u četi zatekla još dvije žene koje su takođe bile udate za komite, ali se ni njihovih imena ne sjećam.
U braku sa Azemom, Umihana je ostala sve do njegove pogibije sredinom 1923. godine u selu Metanjcu kod Bijelog Polja. On je poginuo u sukobu sa jedinicama Koste Pećanca. Inače, u tom kratkom braku, oni su imali jedno dijete, jednu djevojčicu koja je po rođenju ubrzo umrla od nekakve bolesti. Po Azemovoj smrti, Uma se vratila kući. Za očekivati je bilo da ima problema sa vlastima, ali da toga ne bude postarao se njen otac Đulaga Kolić, koji je podmićivao lokalne vlastodršce.
Što se tiče njenog komitovanja i direktnog učešća u komitskom akcijama, tu bih vam mogao kazati sledeće: Vremena su bila teška, narod obespravljen, a i međusobno zavađen. Kad ovo kažem, mislim da je i tada postojala određena vjerska i nacionalna netrpeljivost koja se najčešće završavala međusobnim obračunima. Umihana je kao mlada žena, žena odvažnog komite i sama učestvovala u oružanim akcijama koje je preduzimala njena komitska četa. Junaštvom se smatralo zaplijeniti što više stoke, duvana, oružja ako se do njega moglo doći ali uglavnom od bogatih domaćina, bez obzira na vjersku pripadnost. U tom smislu karakterističan je jedan primjer koji mi je majka često navodila. Imena ne bih pominjao iz razumljivih razloga. Naime, jedan dobrostojeći domaćin Bošnjak (misli se na nacionalnu pripadnost domaćina – S. Š.), iz okoline Sjenice, sarađivao je sa vlastima i izgleda potkazivao komite. Oni su to saznali i odlučili da ga osujete u tome. Došli su kod kuće i to u vrijeme kada je bilo veselje kod pomenutog domaćina. Komiti su uspjeli da ga nekako izmame van kuće i da ga pretuku. Ostavili su ga u životu, ali su mu uzeli cjelokupnu stoku i zlato koje je posjedovao uz prijetnju da će ga koštati života ako nastavi da ih potkazuje vlastima. Vrlo bi bilo karakteristično reći da su se prilikom kretanja po terenu često susretale muslimanske komitske čete sa četama komita pravoslavaca. Prema kazivanju moje majke, njena družina se najčešće nalazila sa družinom komite Todora Dulovića. ”Sjeli bismo kad bi se sreli, ispušili po duhan, porazgovarali o tome đe nas čekaju patrole, obećali da nećemo jedni protiv drugih, pozdravili bi se i svak’ na svoju stranu”, tako bi mi to ona objašnjavala. Često je govorila da je borba bošnjačkih komita bila uperena protiv Karađorđevića režima, odnosno ona bi to kratko rekla ”protiv džandara”, koji su u stvari bili oličenje tog režima.
Koliko god da su žene bile vrijedne, nijesu cijelo vrijeme mogle biti sa muškarcima u četi jer je to zahtijevalo posebne napore zbog stalnih pokreta čete. Žene komitkinje su zime obično provodile u Skadru gdje su živjele u iznajmljenim kućama. Troškove su snosili komiti i to novcem do koga bi dolazili preprodajom zaplijenjene stoke i drugog do čega bi došli. Iz Skadra bi komiti najčešće donosili duhan i prodavali ga preko svojih jataka na terenu.
U drugi brak Uma je stupila ubrzo po povratku iz komitske čete. O njenom komitskom životu se govorilo kradom, što govori da je u njenom društvu bilo rizično biti zbog opasnosti prisustva špijuna. Ipak, ona je bila privlačna za one koji su bili zainteresovani za brak sa njom. Njen budući muž Bajram Čoković se poput drugih momaka interesovao za nju, ali ključni momenat, koji je Umu opredijelio da se uda za njega, se desio na jednoj svadbi, kada je Bajram bacio kamen sa ramena ”za ukop dalje od svih” koji su tog dana bacali kamena, što je bila tradicionalna ceremonija na tadašnjim svadbama. Ubrzo je došlo do zakazivanja svadbe. Po dolasku u Bajramovu kuću Uma se suočila sa velikim iznenađenjem. U kući je zatekla ”podrugu” (njen muž je znači već imao ženu – S. Š.). Iako surovi, običaji su se morali poštovati. Uma je nastavila život sa Bajramom Čokovićem i u braku sa njim imala je šestoro djece, od koje je danas u životu dvoje, kći Emira i ja, sin Osman, oboje nastanjeni u Bijelom Polju. Dodao bih da je Uma umrla 28. avgusta 1984. godine u 85-toj godini života i da je sahranjena na groblju Bijeli Kamen na vrhu Babića Brijega. Mezar sam joj nedavno opremio…. Godine čine svoje…. Nekada sam mnogo više detalja znao o ovome. Dosta toga sam zaboravio, ali i ovoliko će, nadam se, biti od koristi” – završava svoje kazivanje Umihanin sin Osman Čoković. ” (“ALMANAH” br. 21-22, 2003.)
Zainteresovani za, eventualno, još neki detalj iz Umihaninog života, u našem potonjem razgovoru Osman se prisjetio kako mu je njegova majka u djetinjstvu često govorila o svom boravku u Skadru. Naime, u zimskom periodu komite su se uglavnom sklanjale u Skadar, kako bi izbjegli hladne, sniježne i kišne dane koji nijesu bili pogodni za izvođenje borbenih akcija. Umihana- Uma je sa još dvije saborke stanovala u iznajmljenoj staroj albanskoj kući “čatmaruši”, na dva sprata, u kojoj su, za to vrijeme, imali solidne uslove za život. U prizemlju se nalazio prostor za smještaj drveta za ogrjev, koje su rijetko koristili, s obzirom na blagu klimu. Od odjeće su, osim dimija, bluze i papuča, nosile i feredže (zar) tokom izlaska van kuće. Kontaktirale su sa nekolicinom Bošnjakinja, čije su se porodice smatrale već starosjediocima u Skadru. Uzajamno su se posjećivale, a uz njihovu pomoć su trgovale duhan, zauzvrat im dajući municiju, otetu od žandara i njihovih saradnika. Njih tri su podijelile kućne poslove, tako da su dvije odlazile u kupovinu, uglavnom hrane, dok je jedna ostajala u kući. Svake sedmice raspored se mijenjao. Petkom su, uglavnom, odlazile u šetnju, u društvu tamošnjih mještanki sa kojim su bile bliske. Tako su jednom prilikom otišle i do zidina skadarske tvrđave gdje je, po predanju, uzidana žena jednog iz dinastije Mrnjavčevića. Uma se tada, kako je govorila, uvjerila u istinitost legende da se između ozidanog kamenja pojavljuje mlijeko nesrećne žene koja je iza sebe ostavila odojče…
Osman nam je sa žaljenjem povjerio da je u razgovoru sa S. Šabotićem izostavio da pomene i svoju mlađu sestru Sabiru, koja živi u Francuskoj.
Uspjeli smo, kasnije, da razgovaramo i sa Sabirom, udatom Češko, koja nam je rekla da je kao najmlađe dijete Umihane i Bajra Čokovića, bila mezimica svojih roditelja, pa nam je ispričala i sljedeće:
njena majka Umihana- Uma rođena je 1900.g. u selu Mioče, od oca Đula i majke Šehe, rođ. Kujović iz Kukulja. Umihanin otac Đule se ženio više puta. Bio je veoma bogat, pa je čak imao dva mlina u Brodarevu. Jednom prilikom, žandari su ga uhapsili i sproveli u zatvor u Prijepolje. Optužen je da je izbjegavao mobilizaciju. U međuvremenu, u vrijeme vršidbe, njegovu porodicu posjetila je grupa komita predvođena Jusufom Mehonjićem.
Čuli su da je Đule uhapšen, pa su donijeli pomoć. Azem Međedović iz Jusufove grupe ugledao je Umihanu i pozvao je da im se pridruži i oslobodi svog oca. Ona je pristala i ubrzo potom se i udala za Azema. Veoma su se voljeli i u Skadru je Umihana rodila kćerku, koja je nakon šest mjeseci umrla. Pošto je Azem u međuvremenu ubijen, prilikom posjete svojoj porodici u Bijelom Polju, Umihana se sama iz Skadra vratila svom ocu. Đule je potom sa punom kesom dukata pošao kod bjelopoljskog muftije Haruna Lameževića, koji je u to vrijeme obavljao funkciju sudije i izdao potvrdu da se Umihana može slobodno kretati i da u komitama nije bila svojevoljno. Prilikom odlaska sa ocem u žandarmeriju, Umihana je revolver sakrila u dimije, riješena da ne dozvoli da je uhapse. Inače, ona se nikada nije odvajala od revolvera.
Na preporuku jednog rođaka, otac je Umihanu obećao Bajru Čokoviću iz Cerova. Ali joj nijesu rekli da je Bajro već oženjen i da ima dijete, koje je umrlo nakon pola godine od sklapanja njihovog braka. Iako se dobro slagala sa podrugom (prva Bajrova žena,- op. a.), stalno je proklinjala svog oca i rođaka koji su je udali za Bajra. Inače, Umihana je bila veoma sposobna i predstavljala je stub porodice. Od novca koji je donijela sa sobom, pun fes dukata, kupila je nešto zemlje i jednu kravu. Danonoćno je tkala a bila je i vrstan pčelar.
Kada je ubijen Boško Bošković, 18 najuglednijih Muslimana, među kojim je bio i Umihanin muž, iz okolnih sela, zatvoreni su u izbu jedne kuće u Begovištu, dijelu Cerova. Pretpostavljajući kakva ih sudbina čeka, Uma je cijele noći spremala pite i pred zoru došla do kuće gdje su bili zatvoreni Muslimani. Zatekla je jednu sredovječnu ženu koja je stražarila ispred dok su njeni ukućani, sa ostalima, spavali. Pred prijetnjom pištoljem, žena je bespogovorno dala ključ od izbe. Uma joj je zaprijetila da svojoj porodici i ostalima ne smije ništa reći, jer će ih u tom slučaju sve likvidirati, počevši od njena dva sina.
Prestravljena žena je poznavala Umu i znajući za njenu prošlost u komitama, do svoje smrti nikom nije rekla šta se desilo. Pošto je pustila zatočenike i podijelila im hranu, Uma je ostavila razvaljen katanac, kako bi izgledalo da su se sami oslobodili.
Inače, po Uminom kazivanju, u komitama je bilo i 5-6 žena i sve su bile udate. Iz praktičnih razloga nosile su mušku odjeću. Jedna od žena- komita bila je i Zada Češko koja je, po svemu sudeći, ostala u Skadru, gdje i danas žive njeni potomci. Uma je pominjala i Huseina Karadana iz grupe Jusufa Mehonjića, a često je pričala i o prelijepoj Šoti Galica, po kojoj je i nazvana čuvena narodna igra. Šotu je osim ljepote krasila i neizmjerna hrabrost. Da bi osvetila smrt svog muža Azema Bejte, nakon njegove pogibije ubila je trojicu žandara.
Komite su često obilazile siromašne porodice i dijelili im pomoć u odjeći i hrani. Često su se predstavljali kao žandari, pa su i žene u tim akcijama oblačile uniforme.
Nakon Drugog svjetskog rata, komšije su u šali Umu nazivali “partizanka”, jer se ona borila protiv kralja mnogo prije Drugog svjetskog rata.
Pošto su je njena djeca pitala da li je možda ostavila, zbog tadašnjih okolnosti, u Skadru svoju kćerkicu iz braka sa Azemom Međedovićem, Uma se na samrti zaklela da ju je zaista tada sahranila, jer u suprotnom je ništa ne bi moglo natjerati da pođe bez nje. Sabira je, na kraju, naglasila da je Uma neizmjerno voljela svu svoju djecu.
Uz zahvalnost na neizmjernom trudu gospodinu Saitu Šabotiću, koji je uspio da dodje do bližih podataka o heroini Umihani, nadali smo se da će i par detalja o njenom životu, do kojih smo došli, pomoći da se prisjetimo herojstva naših sandžačkih komita, a pogotovo muslimanki koje su se nesebično žrtvovale za svoj narod.
20.9.2015.g./ 6.Zu-l-Hidždže 1436.H.