– Osvrt na moguća tumačenja simbola s Hasan-dedeovog turbeta i nekih okolnih spomenika –

Crna Gora je zvanično bila pod osmanlijskom vlašću od 1496. godine, a od 1481. godine bila je vazalna država do kad možemo ići u trag derviškim redovima. No, međutim, poznavajući dervišku praksu dolaska na neislamizirani teritorij prije njenog osvajanja, moguće je pretpostaviti da su se i ranije u Crnoj Gori nastanili prvi derviš, no podataka o ovom manjka. Ono što zasigurno znamo da je tarikat pustio svoje korijenje i na ovom teritoriju, o čemu danas svjedoče tek rijetki spomenici. Pored Podgorice, Ulcinja i drugih gradova derviši su obitavali i u Baru, gdje pronalazimo ostatke koji svjedoče o njegovom postojanju, a ljubaznošću Mirsada/Mirze Kurgaša da temeljito pokaže ostatke duhovnog, kulturnog i historijskog naslijeđa, te njegovim nesebičnim zalaganjem ovi tragovi će biti prenešeni i narednim generacijama.

O tesavvufskom naslijeđu u Baru možda je najbolje započeti na raskršću koje tvori tri punkta na kojima nalazimo tragove koji upućuju jedni na druge, isprepliću i preklapaju se. Dakle, nasuprot tvrđave starog Bara i njenog ulaza danas se nalaze dvije džamije, odvojene spomenutim raskršćem. Lijevo od tvrđave nasuprot samog njenog ulaza nalazi se kompleks Omerbašića džamije koja je ”sagrađena u drugoj polovini 17. vijeka” i staro mezarje koje je obiluje derviškim nišanima, različitih oblika, a kako povijest bilježi na- jstariji poznati, očuvani mezar potječe iz 1738. godine (1159.h.). Dio kompleksa čini i Derviš Hasanovo turbe, sagrađeno 1601. godine (1063.h.). koji je bio veoma značajna osoba ne samo za tesavvufsku vitalnost s kraja 16. i početka 17. stoljeća, već i šire. O značaju i postojanju tekije svjedoči i tekijska česma podignuta 1642-43 (1063. h.) čiji tarih, arapskim pismom započinje upravo sa rječju ”Hu”. Danas je ovaj kompleks pod zaštitom kao kulturno dobro Republike Crne Gore.

S desne strane tvrđave, a nasuprot Omerbašića džamije nalazi se danas još jedna džamija, na čijem tarihu stoji da ”u 17. vijeku ovdje bijaše derviška tekija”. Istu ”džamiju je obnovio Ahmet beg Škanjčević” sredinom 18. stoljeća, a kako se pominju još abdesthana i musafirhana, moguće je da je nekoč ovo bila jedna, veća kompleksna cjelina. Nemamo podataka kojem tarikatskom redu je pripadala spomenuta tekija. Ali se navodi da je Derviš Hasan pripadao turkmenskim kızılbašima.1Kızılbaş – ”crvene glave”, odnosno tadž od 12 grimizno crvenih dijelova, ponekad na- zivan Hajdarova Kruna, prema safavidskom sufijskom šejhu Hajdar. Ova kapa koja je po- dijeljena na dvanest kriški simbolizira dvan- est imama. Kızılbaši se povezuju s tarikats- kim redom s područja Irana a koji je nastao u Safavidskom periodu na području današnjeg Afganistana u 15. stoljeću. Obzirom da je ovaj termin kızılbaš često korišten u pežurativnom kontekstu među osmanlijama za manje etničke grupe Bektašija i Alevija s područja Anadolije, moguće da je Derviš Hasan dakle bio porijeklom upravo s tog područja.

Turbe Derviš Hasan datira iz 1612. godine, jednostavne kvadratne osnove, natkriveno kubetom. Iznad kubure nekad se nalazio crveni tadž za kojeg prema predaji se kaže da je star oko 350 godina, što također upućuje na kızılbaše.

Upadljivim se čini i dekorativna rozeta s 6 listova ili krakova, koji se nalazi iznad ulaza u Derviš Hasanovo turbe. Rozeta je izrazito lijepo oblikovana, prije svega precizno, a potom ističe se i svojim oblikovanjem listova dajući im izvjesnu trodimenzionalnost.

Istu ovu formu rozete nalazimo, danas vjerovatno obnovljenom kamenom popločanom tlu dvorišta Škanjčevića džamije, izrazito velikih dimezija, s upadljivom kolorističnošću kamena. Upravo ovaj šestokraki ili šeto-lisnati simbol rozete je karakterističan za alevijske i bektašijske pripadnike, na čijim kamenim nišanima i arhitekturi pronalazimo istovjetne simbole, što može upućivati da je tekija iz 17 st. na današnjem mjestu Škanjića džamije pripadala alevijsko- bektašijskom redu.

Nadalje unutar zidina Starog Bara, nalaze se ostaci džamije, kameni mimber i mihrab iz 17. stoljeća. Na tlu kamene ploče mihrabske niše nalazi se u plitkom reljfu isklesana, manjih dimenzija ista ova rozeta s turbeta i tekijskog dvorišta. Sve ovo upućuje da je vjerovatno alevijsko- bektašijski red bio veoma raširen u Baru, a što nije nimalo iznenađujuće obzirom da je poznato da nadomak Bara u Ulcinju još uvijek egzistira bektašijski derviški red.

U haremu Omerbašića džamije nalaze se različiti derviški nišani od kojih neke možemo definirati kao bektašijske.

Simbloizam šestolisne rozete

O simbolici broja 6 u nekoliko ranijih tekstova je bilo govora, pa tako možemo podsjetiti da je šest savršeni broj, broj stvorenoga svijeta.2Annemarie Schimmel, Misterija brojeva, Sarajevo: Libris, 2006., 124. To je broj koji definira tijelo, šest strana kocke (gore-dole, lijevo-desno, naprijed-nazad). S toga 6 simbolizira materijalni svijet, jednako kao što je Kaba simbol zemlje. I kroz geometriju broj 6 predstavlja kompletan broj jer ”on zbraja sve osnovne geometrijske figure (tačku, liniju i trougao), a pošto se kocka sastoji iz 6 uglova, to je idealna forma za bilo koju zatvorenu konstrukciju.”3Schimel, Misterija brojeva, 124.

Šest listova, odnosno krakova smještenih u kružnicu postavlja šest tačaka. Kružnica predstavlja vječnost, ona je simbol sunca, neba, kosmosa, pa tako i tavaf oko Kabe simbolizira nebesko kružno kretanje, čiju simboliku također nalazimo i u sema-u mevlevijskom ”plesu”. Zgodno je spomenuti i ritualni ples Alevija s osnovim kretnjama u krug, koji predstavlja jedan od religioznih performansa, a simbolizira upravo znak rozete sunce/zvijezda, na što opet dolazimo i kroz alevijski ritualni ples kao simbolizm kosmičkog kružnog pokreta planeta.

Ako se analizira malo detaljnije kako je nastala ova rozeta sa šest listova/krakova vidjećemo da je njena osnova kružnica koja se oko svoje osi multiplicira i presjeca osnovnu kružnicu te na mjestima preklapanja formira lisnate forme. Multipliciranjem ovog simbola dobiva se beskonačni dizajn, te je ovaj osnovni oblik poznat još i kao ”sijem života” ili ”cvi- jet života”, a njegovo postojanje može se pratiti unazad do najdrevnijih civilizacija, što potvrđuje univerzalnost božanskih simbola.

Dalje, kružnica ima vrijednost 360, to je broj uglova na krugu, 360 stepeni, što je i broj solarnih dana, broj vena u čovjekovom tijelu.4Laleh Bakhtiar, Sufi expression of the mys- tic quest, London: Thames&Hudson, s.a., 105. Šest tačaka na kružnici formiraju znak heksagona, kojeg pronalazimo i u prirodnim naukama: ”kao idealni princip nastajanja u prirodi, najočigledniji su primjeri pčelinje saće i pahulje snijega, čiji su oblici fascinirali promatrače još od najranijih vremena. Još interesantnije, on se pojavljuje u molekularnoj strukturi prstena benzene C6H6, koji je hemičar Kekulé otkrio u snu.”5Schimel, Misterija brojeva, 128.

Kroz oblik heksagona može se dobiti šestokraka zvijezda, ”koja se sastoji od dva spojena trougla, jednog usmjerenog vrhom ka gore, a drugog vrhom ka doljei predstavlja makrokosmos.6Schimel, Misterija brojeva, 126. I u drugim kulturama uvriježeni su ovi simboli sa relativno sličnim tumačenjima, što potvrđuje opet univerzalnost božanskih simbola, no razlike u tumačenjima mogu da variraju. Tako, dolazimo do simbola Davudove zvijezde i Sulejmanovg pečata u čijoj osnovi je heksagon, odnosno ”dinamičnost koja simbolizira nekoliko komplementarnih aspekata. Trokut koji je okrenut prema gore (a) simbolizira vatru, ali i čovjeka koji teži ka nebesima i pasivnost prema zemlji. Trougao koji ima okrenut vrh prema dolje, korespondira prema vodi i čovjeka koji je pasivan prema nebesima i aktivan prema zemlji. Trougao s vrhom prema gore a s linijom kroz (odnosno s linijom drugog trougla koji ga presjeca op.a.) simbolizira zrak; a suprotni trougao od ovog simbolizira zemlju. Ujedinjeni, oni predstavljaju Sulejmanov pečat koji simbolizira sintezu svih elemenata i ujedinjenje suprotnosti, odnosno ujedinjenje komplementarnih suprotnosti.”7Nader Ardalan and Laleh Bakhtiar , The Sense of Unity – The Sufi Tradition in Per- sian Architecture, University of Chicago Press, s.a., 29. A to potvrđuje i predaja o Sulejmanu i moćima koje su mu date da upravlja, kao i da razgovara s životinjama. U islamskoj umjetnosti Davudova zvijezda je jedan od uobičajenih motiva, kojeg pronalazimo i u osnovi beskonačne zvijezde. Tako ne čude stari nišani u haremu Omerbašića džamije koji na sebi imaju isklesane Davudove zvijezde, čije ujedinjenje sa spomenutom rozetom možemo naći uklesane u kamenu u alevijsko-bektašijskim selima, kao što je Hadžibektaš mjesto u centralnoj Turskoj.

Možda bi se moglo tumačiti da ujedinjenje šesto-lisnatog elementa i kružnice predstavlja ujedinjenje dva svijeta, predstavlja potpunost, savršenog čovjeka, univerzalnog čovjeka, insan-i kamila, Muhamedanski mekamat. Pa tako i ne čudi što upravo ovu šestokraku rozetu nalazimo uklesanu u unutar mihrabske niše u ruševinama Staro Barske džamije iz 17. stoljeća, referirajući se na prvobitni mesdžid, mjesto koje simbolizira Muhamedanski mihrab, Poslanikovu džamiju, a poznato nam je da je Poslanik (s.a.v.a) ”klanjao najprije pred Božanskim Prijestoljem prije nego je klanjao na zemlji.”8O svetoj arhitekturi vidi: Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Sara- jevo: Lingua Patria, 2005, 51. (49-68).

Tekst preuzet iz KELAMU’L ŠIFA’ Govor koji liječi br. 52-53-54, God. XV 1440/2019.

Dr. sc. Meliha Teparić