24-og ovog mjeseca (februar 2011) crnogorski mediji su objavili vijest da je, po svemu sudeći uz upotrebu eksploziva, oštećen spomenik “pobjednicima Tuđemilske bitke 1042.”, inače postavljen 7.10.2008.godine na Dan vojske Crne Gore a u znak sjećanja na dukljanske pobjednike protiv Vizantinaca. Sa vrha obeliska visokog 10m i teškog 20 tona detonacija eksplozivne naprave srušila je kamenu kupolu a gradonačelnik Pavićević, kao i predstavnici nekih lokalnih stranaka, su osudili ovaj vandalski čin uz podsjećanje da je “…Bar i van granica Crne Gore prepoznat po toleranciji i suživotu pripadnika različitih vjerskih i nacionalnih zajednica, po poštovanju različitosti…”.

Početkom novembra prošle godine u zajedničkoj izjavi direktor Uprave policije i reis Islamske zajednice  u Crnoj Gori Rifat Fejzić incident skrnavljenja vjerskog objekta u Tivtu okarakterisali su kao “…pojedinačan slučaj koji nema oslonca u crnogorskom multikulturalnom društvu, njenom bogatstvu etničkih, vjerskih i ostalih različitosti…”.
Lijepo rečeno samo – ne odgovara istini!

Samo u Baru (interesantno, grad koji se diči svojom viševjekovnom multikonfesionalnošću, multinacionalnošću, suživotom triju vjera i ostalim idiličnim epitetima) u periodu od početka novog milenijuma izvršeno je više napada na prostorije novobarske islamske zajednice:ispisivanje šovinističkih grafita, paljenje, lomljenje, kamenovanje… Nakon svakog, ničim izazvanog, napada obavještavana je policija koja je, kako i priliči, obavljala uviđaj. Samo jednom je dobijena povratna informacija kojom Osnovni tužilac obavještava da se radi o djelu “oštećenja tuđe stvari” i da se može podnijeti privatna tužba protiv počinioca! Naravno, ništa iznenađujuće ali ostaje gorak ukus zapitanosti da je kojim slučajem meta napada bio neki od objekata pravoslavne crkve da li bi se primijenila ista pravna kvalifikacija?! Treba naglasiti da niti jedan od napada nije procesuiran a počinioci nijesu otkriveni! Toliki broj napada, iniciran vjerskom i nacionalnom mržnjom i netrpeljivošću,u pomenutom periodu nije zabilježen niti u jednom drugom gradu u Crnoj Gori pa ni šire!

Kome je stalo da, iako je stvarnost sasvim drugačija, situaciju prikaže idiličnom kada na zidovima barskih zgrada a pogotovo školskih objekata često možemo vidjeti grafite kao: “Sa Rumije kliču vuci selite se barski Turci”, “Nož, žica, Srebrenica”, “Smrt Šiptarima”, “Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji”…   Naravno, i laicima je jasno da bi se autori ovih bljuvotina otkrili da kod onih čija je to profesionalna obaveza postoji voljni momenat.( Naime, većina kreatora ovih grafita ostavlja, na ovaj ili onaj način,svoj potpis.) Da li je to možda nekom stalo da uvijek postoji jedna određena doza tenzija i da građani islamske vjeroispovijesti uvijek imaju osjećaj nepripadanja svom gradu? Iako se zvanično svi, pogotovo barski lokalni politički i vjerski zvaničnici  kunu u barsku toleranciju, treba napokon iskreno progovoriti i konstatovati da je to daleko od istine.

Treba javno reći da su građani islamske vjeroispovijesti diskriminisani i za to su, uglavnom, sami najveći krivci. Koliko su barski muslimani ravnopravni govori i činjenica da su pravoslavna i katolička crkva od lokalne samouprave na poklon dobile po više hiljada kv.metara u strogom centru i sa plaćenim komunalijama dok Muslimani svoje vjerske obrede obavljaju u iznajmljenom neuslovnom poslovnom prostoru. Zvaničnici Islamske zajednice poklanjaju vakufsku zemlju, dok ostale vjerske zajednice strogo vode računa o svojim zadužbinama (kao što je i red!). Barski muslimani nemaju čak ni adekvatan prostor za pogrebne usluge a o groblju da i ne govorimo! ( Priča o rješavanju problema muslimanskog groblja od strane lokalne samouprave i dalje je u sferi spekulacija.) O kakvom suživotu u Baru može biti riječi ako pored objekata dviju hrišćanskih bogomolja nema mjesta i za džamiju? Uostalom, opštinsko zemljište je u vlasništvu svih građana bez obzira na vjersku pripadnost.

U Novom Baru jedna jedina ulica nosi ime osobe koja pripada islamskoj kulturi, tradiciji i prošlosti!( Međutim, na turističkom panou na centralnom trgu Ulica Muftije Karađuzovića divljački je izgrebana do neprepoznatljivosti!) Još jedan očigledan primjer kontinuirane diskriminacije i potiranja jednog golemog istorijskog, duhovnog i kulturološkog nasljeđa građana islamske vjeroispovijesti.
Možemo pretpostaviti da pomenuti spomenik u Tuđemilima ne bi bio meta napada da je isti posvećen nekoj od silnih srpsko-crnogorskih pobjeda nad “mrskim Turcima”. Mada, kako vrijeme prolazi nije isključeno da Dukljani sa Turcima uskoro budu vodili “mrtvu trku”!?