Prenosi se jedna anegdota vezana za izraelske tajne službe i njihove duhovne vođe. Naime, razrađivali su plan borbe protiv Arapa (muslimana). Neko je tražio da se taj plan stavi na papir, na što je data primjedba da bi, ako se plan stavi na papir, taj papir nekim slučajem mogao dospjeti i u ruke muslimana. Jedan od duhovnih vodja se nasmija i reče: ‘’ Ne bojte se, muslimani ne vole čitati’’.
Sad, da mi se ne uvrijede oni rijetki koji vole knjigu, ovo se odnosi na muslimanski narod u cjelini. A oni rijetki su toliko rijetki da nikako ne mogu uticati na prosjek. Sjećam se, prije nekih desetak godina, da bih koliko toliko animirao ljude da čitaju, iz Pazara sam donio knjige i prodavao ih jeftinije nego što im je cijena i u Pazaru. Naravno, za tu svrhu sam morao odustati od rabata, a zbog čega su mi se pojedini trgovci naljutili jer sam im pravio nelojalnu konkurenciju. Nisam više donosio knjige a nije mi ih niko ni tražio izuzev jedne: ‘’Muslimanska imena’’, i to često. Ljudi su htjeli da imaju i da daju lijepo muslimansko ime.
Ne bih da kvarim tu tradiciju za koju i ja kažem da je lijepa, ali otkad to imena imaju vjeru? Ono što je naš Poslanik, s.a.w.s., sugerisao jeste da ime ima lijepo značenje i da je u skladu sa šerijatskim propisima. Na primjer, Poslanik, s.a.w.s., je jednome koji je primio islam promijenio ime Zejdul-hajl (Zejd konj) u Zejdul-hajr (dobar Zejd), drugome je promijenio ime Abdu Amr (rob Amrov) u Abdurrahman (rob Milostivog Allaha). Drugi, čija su imena imala lijepo značenje zvali su se isto i nakon prihvatanja islama. Tako je Omer u džahilijjetu (period neznaboštva) obožavao kipove od drveta i kamena a u islamu je obožavao Allaha Jedinog. Isto je bilo i sa Halidom, Amrom, Osmanom i mnogim drugim. Ljudi su prihvatali islam i mijenjali kompletan način života ali ne i ime. Po imenu niste mogli razlikovati obožavaoca kamenja od obožavatelja Allaha Uzvišenog. Tako je i danas uz, možda, neznatne izmjene.
Mi ovdje na Balkanu ‘’pouzdano’’ znamo da je Senad musliman a da je Zoran pravoslavac. Senad koji klanja je musliman, ali je musliman i Senad koji se ne vadi iz kafane. Senad koji spominje Allaha i zahvaljuje Mu je musliman kao i Senad koji psuje Allaha. Razmislite, ima li to smisla? Inače, izraz musliman znači predan (Allahu).
Allahovom voljom jedan je Zoran prihvatio islam. Izgovorio je šehadet i počeo klanjati. Pročitao je pola naše mektepske biblioteke. Puno više nego Senad, Ismail, Amir… zajedno. I sada nastoji živjeti po tome. Ima namjeru promijeniti i ime ali zbog papirologije i drugih razloga to još nije učinio. Skoro je i Hatmu završio (proučio cijeli Kur’an pred učiteljem) i sada se redovno druži sa Kur’anom. Dotle mnogi Senadi uzalud troše vrijeme a od Kur’ana ne znaju ni slova. Jedino što od islama imaju je ‘’muslimansko’’ ime.
Kada se u Kur’anu i sunnetu opisuju ljudi koji će ući u Džennet kaže se: oni koji Allaha obožavaju, koji namaz obavljaju, koji ne kradu i ne lažu, koji uče Kur’an i rade po njemu… Nigdje se ne pominje da će to biti Senad, Adem, Alen… Ime nema puno veze sa tim, zar ne? Zato što je islam puno više od imena. Islam je način života. Kako reče Muhammed, s.a.w.s.: ‘’Islam nijesu lijepe želje i gizdanje. Islam je ono što u srce legne i praksa potvrdi.’’
Zoran klanja i uči Kur’an, a ti Amire, Osmane, Senada…
Autor: Adem ef. Mustafić