Crnogorska čaršija: svi znaju sve… I svi se pravimo da ne znamo. Ali ustrajno osuđujemo, iako svjesni da nijesmo u pravu.

Rijetki se usude da svjedoče ispravno: „O vjernici, budite uvijek pravedni i svjedočite Allaha radi, pa makar i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan!” (Kuran, El -Nisa)

I kada Kur'an citiramo: “Svako živo biće će smrt okusiti i Nama ćete se poslije vratiti” (Kur'an, Ankebut 57.), treba da se pravdamo?

Staropodgoričanin Mirza Haklaj se, bar na ovom svijetu, neće nikom pravdati. Iako još nije zvanično potvrđena vijest o njegovoj pogibiji na sirijskom ratištu, odmah je otpočela orkestrirana hajka. Mediji zlurado prenose napade i neutemeljene optužbe. Kakofonija samoproklamovanih stručnjaka za terorizam i tzv. analitičara, uporno ponavlja tezu o “vehabijama sa kriminalnom prošlošću, slabije inteligencije i manjka obrazovanja… koji odlaze na ratište motivisani dobrom zaradom…” Čak se, likujući, navode i osude pojedinih podgoričkih imama? “Ekskluzivna vijest” je i da je Mirza “dospio u žižu javnosti kada je sa još četvoricom Podgoričana ometao vršenje vjerskog obreda…”. Međutim, ne pominje se da je tome prethodila odluka reisa Fejzića o zaključavanju Osmanagića džamije i izbacivanju vjernika. Džamija sa tada najbrojnijim džematom, ispražnjena je intervencijom policije. Procesuiranje “problematičnih i ekstremnih” džematlija a potom i sudska osuda bila je logičan slijed, nakon što je Fejzić odbio da razgovara sa njima, što je bilo iznenađenje čak i za sudije. Inače, tik pored džamije je i Mirzina kuća, a jedan od obližnjih zidova dugo je “krasio” i grafit: “Mirza vehabija”. Predstavljen je kao pripadnik “vehabističkog pokreta”. Zašto? Zbog posvećenosti islamu? Zbog brade? Ili, možda, zbog hidžaba njegove supruge? Nigdje ni pomena kolika je, zapravo, odgovornost zvaničnika Islamske zajednice u svemu tome. Da li je neko od njih našao za shodno posjetiti Mirzine roditelje, uz grižnju savjesti što su njihovog sina, suprotno islamu, još davno ekskomunicirali i što će i njegovu smrt nositi na duši? Da li je od svih Mirzinih “zlodjela”, najveće upravo neslaganje sa politikom Fejzića i njegovih poslušnika? I zato što je sa svojim “saborcima- vehabijama” iskreno reagovao i osudio zloupotrebu džamije u izbornoj kampanji Bošnjačke stranke i DPS-a? Da li je kriv što zbog brade nije mogao naći posao? Ništa novo: brojni su primjeri mladića s bradom koji su, nakon nezvaničnih policijskih dojava o navodnoj pripadnosti “vehabističkom pokretu”, dobijali otkaz s posla.

Oni koji su poznavali Mirzu, znaju da su njegovi moralni kvaliteti bili neupitni. Iako bez stalnog zaposlenja, njegov odlazak u Siriju sigurno nije bio motivisan razlozima materijalne prirode. Pa i to što je otišao s porodicom, po svemu sudeći je na insistiranje njegove supruge. Zar to ne bi mogla biti potvrda još jedne velike ljubavi, a ne potčinjenost žene u islamu kao još jedna u nizu lažnih floskula?

Da li je Mirza stradao u sofisticiranim dejstvima Obaminih bespilotnih letjelica, tzv “dronova”, trenutno nije poznato. Ili je, pak, stradao u bombardovanju jordanske avijacije, predvođene lično kraljem Abdullahom? “Jordanska Vlada u znak odmazde za spaljenog pilota, pogubila je dvoje Iračana, od toga jednu ženu…”. Da li je ovo svrsishodan odgovor na surove egzekucije koje se pripisuju Islamskoj državi (ISIL)?

Od preko 200 000 žrtava na sirijskom ratištu, ogromna većina su civili.

I, da kažemo otvoreno: za Mirzu i još neke mladiće koji su, kako se navodi, pošli na ratište Bliskog Istoka, možemo reći da su teroristi, ali tek ako se složimo da je i Ernesto Gevara, bio terorista. Čuveni Če, revolucionar, simbol mnogih generacija. Naravno, svojataju ga usrdno čak i crnogorski “ljevičari”, tzv. socijalisti koji se, paradoksalno, zalažu za ulazak u NATO.

Kako smo nekada učili u školama bivše Jugoslavije, u NOB-u su učestvovale čitave porodice. Lektira koja je starijim generacijama bila obavezna, obilovala je primjerima učešća najmlađih u borbi protiv fašizma, bili su to “heroji manji od puške”… Nijesu rijetki ni slučajevi samoubilačkih akcija, opisanih u našoj literaturi. Čak i u našim popularnim filmovima na temu Drugog svjetskog rata, možete vidjeti scene gdje se partizani bacaju na njemački tenk sa “molotovljevim koktelom” u ruci. Koliko je, tek,primjera o partizanskom asketizmu i pravednosti na početku revolucije, kada se strijeljalo za ukradenu šljivu? Ili kada se oštro obračunavalo sa mladim parovima koji su sebi dozvolili nepromišljenost intimne veze? Koliko nedužnih su poklali četnici i ustaše, a koliko njih je pobijeno krajem rata na Zidanom Mostu? Da li su srebreničke žrtve samo kolateralna šteta etničkog čišćenja?

Komentari na internet portalima su već uobičajena stvar: toliko izliva mržnje je nedavno uzrokovao jedan hidžab, pa je ovolika zluradost na vijest o Mirzinoj pogibiji sasvim očekivana. Niko od aktera tih najprizemnijih rasprava, ne postavlja pitanje naših sugrađana koji su, koliko juče, ratovali u susjedstvu i dobrano okrvavili ruke? Oni su sve vrijeme tu, među nama. (Ne)rad crnogorskih službi bezbjednosti i pravosuđa po tom pitanju nam je dobro poznat. Treba ih razumjeti: nemaju oni vremena zbog praćenja vehabija i islamskih terorista. Zaboravljamo i kako su naši sugrađani, pro(veliko)srpske orijentacije, uredno naoružavani 90-tih godina prošlog vijeka. Nije nam poznato da su se i razoružavali. Vikend- ratovanje je bilo kao odlazak u lov. Tako i danas, koalicija zemalja udruženih u borbi protiv ISIL-a, svoje pilote šalje kao na safari. Pa je tako u “Preporodu”, časopisu Rijaseta Islamske zajednice BiH, među muslimanke koje su obilježile 2014. godinu, uvrštena i major Merjem al-Mansuri, pilot UAE, koja koordinira u vođenju vazduhoplovnih napada koalicije koju još čine Katar, S. Arabija, Jordan i SAD, protiv ISIL-a.

Koga je briga za hiljade nedužnih žrtava neselektivnog bombardovanja? Sve su to, u stvari, mrski džihadisti.

U Crnoj Gori, opet, niko ne postavlja pitanje Malteških vitezova. Hrišćanskog vojnog reda, koji u Podgorici čak ima i svoju ambasadu. Kakvu istoriju ovi moderni krstaši baštine, nije nepoznato. O njihovim “humanim” pohodima je opširno pisao i Amin Maluf, jedan od najpopularnijih pisaca novijeg doba, inače hrišćanin, u djelu “Krstaški ratovi u očima Arapa”.

Da li neko misli da će mladi, nadobudni imami, svojim propovjedima da “nama nije potrebna islamska država, jer mi već živimo u pravnoj državi, gdje nam niko ne brani da idemo u džamiju, da klanjamo, postimo Ramazan…”, biti učinkoviti ili će postići sasvim suprotan efekat kod svojih mladih džematlija? Pa i djeci u mektebu je poznato da je stvaranje islamske države, ustrojene po Božanskom zakonu, jedan od osnovnih postulata islama. Islamske države, gdje će svi ljudi biti jednaki pred Bogom i gdje će se pravedno suditi.

Treba li podsjećati da su u Osmanlijskom carstvu,kao personifikaciji Islamske države, hrišćani uživali veća prava nego u bilo kojoj hrišćanskoj državi tog doba?

Ubijeđeni smo da u borbi za prava muslimana ovdje, gdje je su hidžab i brada još uvijek aktuelan problem, veću težinu ima pero nego kalašnjikov. Ovdje, gdje se mnogi imami, a o ostalim muslimanima da ne govorimo, prodaju za par sitnih privilegija, ili to čine zbog straha i kompleksa inferiornosti, treba se boriti za svoja prava.

Ali, isto tako, ne želimo i odbijamo da se odričemo Mirze Haklaja, sigurni da je bio vođen najiskrenijim nijjetom!

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an, El-Bekare 154 ).

 

 

 

08.02.2015.g./ 18.Rebiu-l-ahir 1436.H.