Na seoskom mezarju u Ostrosu nalazi se turbe čuvenog hodže Tahira Kanaćevića (Tahir Kanaqi), kojem pripisuju čudotvorna svojstva, i kojeg zbog toga pohode nevoljnici sve tri vjere. I za života, Kanaći je činio djela za koja kažu “da nijesu s ovog svijeta”. Obdaren “čudnim sposobnostima”, bio je čuven i poštovan, jer su mnogima isjeliteljska riječ i ruka tog čovjeka bili jedina utjeha i lijek.
Kanaćević je rođen 1908. godine, od oca Omera, u Malom Ostrosu. U Tirani je završio osnovnu školu i mekteb, a potom u Velikoj Medresi u Skadru izučio islamske nauke i orijentalne jezike, 1927.godine. U Krajinu se vratio poslije rata i bio imam u Curjanu, Arbnešu i Koštanjici, sve do penzionisanja. Radio je na opismenjavanju i kultivisanju žitelja ovog kraja. Sredinom šezdesetih, Kanaćević je na Kosovu postao derviš, a kasnije je postao šejh (starješina) tog reda.
Iako je često obavljao poslove ljekara po krajinskim selima, Kanaćević je postao znamenit po liječenju bez upotrebe medicinskih sredstava. Kada bi mu došao neki od nevoljnika, tražio bi da “pacijent” kaže svoje i ime majke. Pogledao bi u svoje knjige, i odmah rekao zbog čega je on došao kod njega. Liječio je na razne načine: zapisima (hamajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto. Glavobolje, nervna rastrojstva, duševne poremećaje, “od mađije”, uroka, paralize, zmijskog ujeda – poduži je niz bolesti koje je, sa nesumnjivim uspjehom, iscjelivao.
Ako bolesnik “nije bio za njega”, slao ga je u bolnicu ili kod pravoslavnog ili katoličkog popa, a ima i onih koje je slao pod Ostrog. Za svoje “usluge” nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je on samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika i njegovo izliječenje.
Postoje živi svjedoci “poduhvata” ovoga čovjeka, a koji pripadaju parapsihološkim fenomenima. Kanaćević je, kažu, bio na lađi koja se iz Skadra vraćala prema Krajini, a sa njim se posvađao čovjek, koji je upravljao lađom. Da bi prekinuo raspravu Tahir je rekao: “Ako si ti u pravu, mi ćemo se iskrcati u Murićima, a ako sam ja, Božjom voljom, mi ćemo uskoro biti u Ckla”. I, iznenada, kao u srednjevjekovnim čudesima, niotkuda, dunuo je jak vjetar i vratio brod prema pučini, tako da je spomenuti kormilar morao promijeniti pravac i iskrcati se u Ckla.
Nekoliko desetina putnika bilo je prisutno, kada je u Vladimiru, pošto ga je vozač uvrijedio, na nepoznat način zaustavio autobus. Svi napori vozača da pokrene vozilo bili su uzaludni. Poslije nekog vremena, Kanaćević je na volšeban način pokrenuo autobus, ne želeći da putnici plaćaju šoferovu krivicu. Jednog policajca iz Krajine, koji je pokušao da mu zabrani rad, natjerao je da mu zakuca na vrata tražeći pomoć, jer nekoliko noći nije mogao oka sklopiti.
Dešavalo se da sjedi u zatvorenoj sobi i “vidi” ljude koji dolaze kod njega, znajući i zbog čega, iako su bili daleko i po nekoliko kilometara. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. NJegova iscjeliteljska moć, savjeti ili sugestije bili su svakome na usluzi. Kada bi ga pitali koju vjeru cijeni najviše, šejh je odgovarao: ”Svaka je vjera svijetlo u mraku neznanja, a svako svijetlo jednako pomaže u mraku, koje god da je boje”.
Tahir Kanaćević je sahranjen 1985. na groblju ispred džamije u Ostrosu, gdje mu je podignuto turbe (mauzolej).
Ovo mjesto danas pohode brojni znatiželjnici, ali i oni koji traže lijeka. To je bila preporuka Kanaćevića – da onaj koji traži pomoć, ostavi neku, makar i najsitniju stvar, i pomoli se iskreno – proći će ono zbog čega je došao.
Tahirov sin je nastavio porodičnu tradiciju da pomaže ljudima, bez razlike ko su i odakle dolaze.
U svojim “Putopisima”, šejh Fejzullah Hadžibajrić pominje i svog prijatelja Tahir ef. Kanaćevića: “…Tahir ef. se školovao u Skadru u vrijeme kraljevstva (Zogu) u reformiranoj medresi. U razgovoru citira perzijske klasike na albanskom jeziku. Pokazao mi je nekoliko novijih knjiga na albanskom iz oblasti islamistike i katoličanstva, štampanih u Evropi i Americi. Začudio me je poklon Svetog Pisma sa posvetom tahir ef. od strane gospodina Aleksandra Tokića, barskog biskupa. Reče mi domaćin da mu je uspjelo izmiriti dvije katoličke porodice i otkloniti krvnu osvetu. To biskup cijeni…”
Poznati ulcinjski novinar Mustafa Canka, u tekstu pod naslovom “Šejh Tahir Kanaći, velikan sufijske prakse”, piše:
“Nikada nikog nijesam čuo da je nešto ružno rekao za šejha Tahira Kanaćija (Tahir Kanaqi). Slušao sam samo riječi divljenja i hvale. Jer, zaista bijaše to sveti čovjek, pravi evlija, biljeg vjere, riznica tajni, koji je samom milošću Jedinog Boga povezivao ovaj i onaj svijet, kojemu je dato istinsko znanje, onako kako sam Gospodar svjetova kaže u Svojoj posljednjoj Objavi: „Allah na visoke stepene uzdiže one od vas koji su uzvjerovali i kojima je dato znanje“ (58:11).
A bio je veliki rufaijski šejh Tahir more znanja, raritet svoga doba, jedan od posljednjih velikana sufizma na ovom prostoru, tačnije šejh svih šejhova, autentičan proizvod sufijske misli i prakse, sufijske filozofije života. A ona ima samo jedan cilj: biti što bolji čovjek uvijek svjestan Boga Svemoćnog! To znači: urediti na najljepši način svoj odnos prema Bogu Milostivom i prema Njegovim stvorenjima.
Završio je medresu u Skadru, kod duhovnih velikana svoga vremena, ali se odmah vratio u svoju Krajinu, svjestan da upravo tu mora dati svoj doprinos očuvanju vjere, te razvoju pismenosti i opšte kulture.
Zašto se onda čuditi šejhovoj smirenosti, skromnosti i iskrenosti, najljepšem moralu, njegovim nebrojenim dobročinstvima ljudima, bez obzira na bilo koju pripadnost. Imao je običaj govoriti: „Sve vjere na ovom svijetu su kao cvijeće iz jednog ružičnjaka“, ili pak: „Svaka religija je svijetlo u mraku neznanja i svaka na svoj način pomaže koje god da je boje“.
A dobri šejh je uvijek govorio blago i šalio se prefinjeno. Kad bi čuo lijep glas ili lijepu muziku, topio se od zanosa, što je obilježje stuba vremena. Naročito se divio Mevludu hazifa Ali Riza Ulćinakua (Ali Riza Ulqinaku), te himne albanskih muslimana.
Da je stojao na najčvršćem temelju vjere govori činjenica da su se njemu neprestano dešavali kerameti i neobičnosti, a nikad suvim učenjacima, odnosno šerijatskim pravnicima. O njegovim kerametima bi se moglo napisati nekoliko debelih knjiga. Ja ću tek reći da je šejh svakom znao ime, a da mu to ovaj nije ranije rekao.
Pokazivao je šejh Tahir sve ono lijepo čime ga je Najljepši Stvoritelj obdario, bilo da je riječ o znanju ili nekom moralnom postupanju. Ništa od toga nije tajio, sem ono što mu je bilo naređeno da taji, povodeći se za riječima Svedostatnog: „I o blagodati Gospodara svoga kazuj!“ (93:11) Zato je postojala opšta saglasnost o njegovoj duhovnoj čistoći.
Živio je šejh Tahir u vremenu bremenitom, u vremenu smutnje, neznanja i gafleta. Zato mu je tako lijepo bilo u njegovoj Krajini. U Ulcinj bi tek rijetko dolazio i nikada ne bi ostajao duže od tri dana. Tek da obiđe bližnje i svoje prijatelje. Govorio je da je Ulcinj mjesto fesada, jer ljudi su se tada bili udaljili od svoje vjere, povodeći se za materjalnim. Ništa nije bolje sada; možda je još gore! Jer, nema više ljubavi, solidarnosti, iskrenosti u odnosima među ljudima i u društvu. Islam je ostao u knjigama, a dobri muslimani su odavno pod zemljom.
A nije bilo lako ljudima govoriti istinu u lice, ali uvijek blago, gledati ih kako srljaju, kako se posvećuju samo ovom životu i jasno vidjeti da će ih to samo uniziti. Oni koji imaju bar malo saznanja o sufizmu oduševiće se kada će čuti da je ljudima poručivao: „Bane thiun kurban!“ (Učini od svinje kurbana!) Što znači jedna ovakva poruka blagog šejha? To znači – pobijedi svoje strasti, svoj ego, svoju dušu sklonu zlu! Jer čovjek doista liči na životinju kada ga vode pohlepa, zavist, inat, mržnja, dvoličnost, ćibr. Nema časnije borbe od borbe sa samim sobom, pa i izginuti na tom putu. Nepogriješivi liječnik srca, šejh Tahir, je to savršeno dobro znao i ljude pozivao da, u svom najdubljem interesu, tako postupaju. Znao je takođe da nema promjena u društvu bez promjena u dušama ljudi.
Svojim cjelokupnim životom dobri šejh je pokazao kako treba istinski živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, da ne treba čeznuti za njegovim ukrasima, da ne treba ići kod vladara, jer je to bolje za čovjekovu vjeru. Kada bi mu neko došao sa poklonom rekao bi da je njemu Samilosni Bog dao dovoljno i da mu tako nešto nije potrebno. Zašto se onda čuditi što je odbijao svaki prijedlog za neku javnu funkciju, ili se čuditi što su tadašnje vlasti željele da ga strpaju u zatvor. Naravno, nije se ni tada zabrinuo, jer je znao da je „Allah moj zaštitnik, koji Knjigu objavljuje, i On se o dobrima brine“ (7:196).
Njegovom smrću ovi su krajevi ostali uskraćeni za svijetla njegovog ogromnog znanja. Ali, razumni su oni koji se lijepo odnose prema učenjacima i evlijama, i koji od njih preuzimaju i prenose znanje da bi se spasili na ovom i na budućem svijetu.
Neka nama i svim dobrim ljudima Predobri Bog da da se okoristimo berićetom šejha Tahira Kanaćija i berićetom njegovog znanja.”
Ulcinjska nevladina organizacija “Harmonija”, 1914.g. izdala je knjigu
„Jeta dhe veprimtaria e sheh Tahir Kanaqit“ (Život i djelo šejha Tahira Kanaqija).
Na preko 280 stranica, uz mnoštvo fotografija, dat je detaljan prikaz života ovog velikog učenjaka i nesumnjivog vjerskog autoriteta.
U knjizi su objavljeni i radovi sa okruglog stola koji je održan u jesen 2012. godine u Ulcinju, a koji je bio posvećen šejhu Tahir ef. Kanaćiju.
Nažalost, u nedavno objavljenoj knjizi “Sahat kule i turbeta u Crnoj Gori”, autor Bajro Agović nije naveo turbe u Ostrosu…? Pretpostavljamo da se, sasvim sigurno, radi o previdu i da će u drugom izdanju biti ispravljen ovaj nedostatak…