Posljednjih nekoliko decenija, prisutan je porast džematlija u džamijama, kako Crne Gore, tako i regiona. Naročito je ta pojava bila izražena u periodu ratova 1990-tih, na prostoru bivše Jugoslavije. Iako u nekim republikama nije bilo oružanih dejstava većeg obima, ratna psihoza bila je prisutna svuda. O učešću vladajućih struktura u tim sukobima, da i ne govorimo. Manje – više, većina njih je i dalje aktivna na političkoj sceni, direktno i indirektno. Međutim, čini se, nigdje tako kao u Crnoj Gori.

Aktuelni crnogorski režim je neposredno učestvovao u ratnim zločinima, pri tom vršeći stravičnu represiju nad pripadnicima manjina, i nakon više od četvrt vijeka je na vlasti prvenstveno zahvaljujući podršci muslimansko- bošnjačkog naroda. Neki to nazivaju “stokholmskim sindromom”, tj. patološkom vezanošću žrtve i zločinca.

Bošnjački narod predstavlja “jezičak na vagi”, koji na crnogorskoj društveno-političkoj sceni uvijek preteže na stranu vladajućeg režima, iako je upravo taj narod bio najveća žrtva nakon raspada bivše, zajedničke domovine, Jugoslavije.

Od odlaska Turaka sa ovih prostora, nikada nije bilo više džamija niti većeg broja klanjača u njima. I, moguće, da su na tom polju, islamski zvaničnici veoma zadovoljni. Istina, ni njima, još od vremena osmanlijskog carstva, nije bilo bolje i lagodnije. Uglavnom, saradnja sa vlastima je na odličnom nivou, a tu su i kada treba pripomoći na izborima, pa nije rijetkost da se u tom periodu džume pretvaraju u svojevrsne političke tribine. Naravno, zna se i ko je njihov glavni favorit. Ukoliko se neko i pobuni, tu je policija da hitro reaguje.

S druge strane, ako izuzmemo Muslimane- Bošnjake članove tzv. građanskih stranaka, tj. vladajućeg DPS-a i njegovih satelita, računajući, naravno, nezaobilaznu nacionalnu “Bošnjačku stranku”, ovaj narod se uglavnom pasivno odnosi prema aktuelnim političkim zbivanjima.

Zadnjih godina, u više crnogorskih gradova pojedina nevladina udruženja organizuju predavanja sa islamskom tematikom. Međutim, ako pogledate sadržinu, tj. teme tih predavanja, vidite da se većinom odnose na teoretisanje, o čemu slikovito govore i neki naslovi tih predavanja: “Šta nakon smrti”, “Znakovi Allahove ljubavi prema robovima”, “Za čim će čovjek žaliti na ahiretu”, “Onima koji tragaju za srećom”… Predavači na ovim tribinama su, uglavnom, profesori islamskih nauka iz BiH, Sandžaka… Organizatori, sasvim izvjesno, izbjegavaju teme koje bi mogle izazvati pozornost službi bezbjednosti. I predavačima to, sigurno, nije u interesu, jer su svjesni da bi, u najboljem slučaju, mogli biti “ispraćeni” do granice, sa zabranom ponovnog ulaska. Pogotovo imajući u vidu činjenicu da zvaničnici Islamske zajednice u Crnoj Gori ignorišu njihove dolaske i odbijaju bilo kakav vid saradnje. Ne dozvoljavaju, čak, ni korišćenje prostorija Islamske zajednice, iako se radi o vlasništvu svih muslimana. Da li je nekom palo na um da na predavanju govori o aktuelnim problemima sa kojim se susreću današnji muslimani, ili je dovoljno prenositi hikaje o ashabima i tabiinima? Da li se, na primjer, neko sjetio nedavno preminulog Muhammeda Alija, sigurno jednog od najboljih svjetskih boksera, koji je na usponu svoje karijere digao glas protiv rata u Vijetnamu i zbog toga bio uhapšen. Da se podsjetimo: to je uradio kao Muhammed Ali, a ne kao Kasijus Klej.

 

Hutbe, sedmična predavanja petkom, uglavnom su istog tematskog sadržaja. Tako muslimanska omladina živi u nekom svom imaginarnom svijetu, gdje ih plaše džehennemskim strahotama a onda razgaljuju ljepotama dženneta. Povremeno zirnu neki od internet portala gdje se zgražavaju nad patnjama Palestinaca, zločinima nad Rohingya muslimanima, zračnim i hemijskim udarima u Siriji… A onda se vrate u udobnost svojih domova, čekajući na ispunjenje predizbornih obećanja i konačnog zaposlenja posredstvom partije kojoj su dali svoj glas. A za posao, zna se: jedina stručna i moralna referenca – pripadnost jednom narodu i jednoj partiji. Važno je biti podoban. Ne daj Bože da neko i pomisli kako treba dići glas protiv mafijaškog režima, protiv ulaska Crne Gore u NATO. Pa da ispadne kako se solidarišu sa onim silnim Srbima i četnicima? Da postanu izdajnici Crne Gore, čijem povratku suverenosti i državnosti su baš oni doprinijeli svojim glasovima?

Zato i ne čudi reagovanje nekih muslimana na društvenim mrežama, kako “nije primjereno spominjati Kur’an u vezi sa pitanjem NATO integracija”. Kao da Kur’an nije Uputa svim ljudima, u svim situacijama. Ili ga treba samo citirati tokom molitve, a u međuvremenu ga držati na visokoj polici i povremeno brisati prašinu s njega?

Muslimansko-bošnjački narod ima hipoteku podrške jednom zločinačkom režimu. I za ulazak u NATO, Crna Gora treba da zahvali ovom narodu.

 

Reis Kavazović kaže: “…Osnovna misija Islamske zajednice je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla. To je bila njena misija od njenog osnutka i naša je dužnost promicati dobro u našem narodu kao što su točinili svi naši prethodnici. Svojim radom i djelovanjem insistiramo na vrijednostima naše vjere, a to su vrijednosti porodice koje su bitne za naše bitisanje na ovim prostorima. Dakle, vrijednosti morala, a na še pozivanje je da promičemo te vrijednosti i da budemo prvi koji će ukazati da nešto nije u redu u široj društvenoj zajednici…” (“Preporod”, 8/1090)

Danas često možete čuti stavove kako je religija bila ugušivana u vrijeme komunističke vladavine. Međutim, ako uporedite sadržaj tadašnjih izdanja “Takvima”, godišnjaka Islamske zajednice, gdje se na prvoj stranici obavezno nalazila fotografija predsjednika Tita, naći ćete brojne kvalitetne tekstove iz svih oblasti. Iako su se mnogi autori iz straha potpisivali pseudonimom. Ovakvo poređenje moglo bi se napraviti i sa najstarijim časopisom Islamske zajednice, “Preporod”.

Ako se vratimo još ranije u prošlost, pitamo se kako su đaci Velike medrese u Skoplju, iako iz redova tri najobespravljenija naroda u Kraljevini (Bošnjaci, Albanci, Turci), ujedno dolazeći iz najsiromašnijih porodica, imali tu iskru slobode i prkosa u sebi? Nije ta hrabrost, definitivno, bila proizvod uticaja komunističkih aktivista sa kojima su sarađivali tokom svog školovanja. Zaslužan je i jedan broj profesora i vaspitača, a kao glavno: učili su iz istog Kur’ana kao i današnji muslimani.

“Ova čudna škola, koju su njeni osnivači nazvali Velika medresa kralja Aleksandra I u Skoplju, a ljudi koji su je poznavali i njeni učenici ‘Crvena medresa’… Njeni učenici nisu postali ‘obrazovane muftije’ i zaštitnici dinastije, kako su to od njih očekivali oni koji školu osnovaše, jer je put za ljudske slobode i oslobođenje čovjeka od teškog jarma, bio na drugoj strani. I zato, umjesto za muftije i sudije, poslaše ih u Sremsku Mitrovicu, u Višegradski logor, u Lepoglavu i Kerestinac, u beogradsku Glavnjaču, u razne logore, na Banjicu, u Jasenovac, u bečki i norveške logore, u Šermet kulu, Porto Romano, politički zatvor u Tirani, u prištinski i prizrenski zatvor, na prisilni rad u Borisovu u Bugarskoj, strijeljaše ih u Plavu, Istoku, Novom Pazaru i ko zna gdje, vješaše ih u Prizrenu i Sarajevu, praviše im zasjede i po tri stotine naoružanih bandita napadaše na pet i šest golobradih mladića. I mnogo njih ubiše i uništiše samo zato što su želeli da ljudi žive srećnije i slobodnije, što nisu mogli da podnose jaram okupacije, nacionalne ekonomske i duhovne obespravljenosti. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme zajedničke borbe protiv fašističke okupacije. Spomen obilježja koja su nakon sloma fašizma podigli poginulim učenicima NOB-a u 44 grada za 27 učenika ove škole. Njihova imena nose i dva partizanska odreda i jedna vojna kasarna, dvije mjesne zajednice, dvije učiteljske škole, tri srednjoškolska obrazovna centra, trideset i jedna osnovna škola, devetnaest gradskih ulica i 16 spomenika i spomen bista. Trideset i sedam osnovnih škola nose imena poginulih učenika u NOB-u. Od njih su trojica proglašeni narodnim herojima. Pored njih, još trojica se smatraju narodnim herojima. Za njih je od zvaničnih organa saopšteno da greškom nisu proglašeni narodnim herojima. Iako ih sredine u kojima su živjeli i borili se smatraju herojima…” (Mustafa Memić: “Učenici Velike medrese i revolucija”)

Jedan od najpoznatijih učenika te medrese, je i Rifat Burdžović– Tršo, sekretar Univerzitetskog i član Mjesnog komiteta KPJ Beograda, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak i partijski rukovodioc III proleterske sandžačke brigade.

“…Veljko Vlahović nije dugo bio sa Rifatom na univerzitetu, ali ga je često spominjao, naročito u slučajevima kada je trebalo da ukaže kako se treba ponašati. Govorio je o liku Trše na sjednici Centralnog komiteta KP CG, kada se raspravljalo o međunacionalnim odnosima. Obraćajući se omladini Bijelog Polja, Veljko Vlahović je svoj razgovor počeo riječima: „Ovdje prisutni stariji drugovi pamte koliko je naša prokleta istorija podsticala i u ovom kraju i u cijeloj predratnoj Jugoslaviji — zaziranje i otuđenost jednih od drugih. Danas se prisjećam razgovora koje sam u tim danima vodio sa pokojnim Rifatom Burdžovićem, našim Tršom…”

Da je Veljku i Tršu ustati i vidjeti koliko se malo toga promijenilo.

“…O učešću učenika Velike medrese na demonstracijama u Skoplju 26. marta 1941. godine sačuvana je i jedna fotografija, koja je jedini takav dokumenat iz tih dana na području Makedonije i koja je izložena u gradskom muzeju.

Kada su radnici i studenti Skoplja izašli na ulice grada sa parolama: „Bolje grob nego rob! Dolje pakt sa fašističkom Njemačkom! Dolje nenarodna vlada!“ i drugim, prva im je misao bila da dođu pred Veliku medresu… Zagrmjelo je ono opšte „URA!” i za tili čas 230 učenika Velike medrese marširalo je ulicama Skoplja. Demonstranti su ih rasporedili na čelo kolone…”

Nije poznato da je neka institucija u tom periodu iznjedrila toliki broj revolucionara?

Interesantno, od 187 svršenika Velike medrese, najviše ih je bilo iz Sandžaka i Crne Gore, njih 97.

Šta bi oni rekli za svoje sunarodnike u vremenu današnjem?