Mediji su juče i danas objavili ekskluzivnu vijest o potpisivanju Ugovora o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori. Potpisnici,premijer Lukšić i reis Fejzić su izrazili nepodijeljeno oduševljenje ovim činom. Ugovor manje-više korektan, imajući u vidu položaj Muslimana u Crnoj Gori. Dnevni list “Vijesti” objavljuje da “Ugovor obavezuje Islamsku zajednicu da, nakon što se izvrši izbor kandidata za budućeg poglavara te vjerske organizacije, ali prije njegovog imenovanja, o tome na povjerljiv način obavijesti Vladu Crne Gore…” Iako je opšte poznato da državne institucije ni do sada nijesu prepuštale slučaju izbor vjerskih lidera, ipak nijesmo bili sigurni da li su novinari pravilno prenijeli informaciju sve dok na web site-u monteislam.com nijesmo našli potvrdu u integralnom tekstu Ugovora! Angažman nekih visokih funkcionera IZ Crne Gore nam je od ranije poznat, ali je neshvatljivo da institucija kao što je Vlada CG unese u zvaničan javni dokumenat tačku o obaveznom denunciranju!
Da li je Crna Gora zaista država svih njenih građana? Na osnovu onoga u šta se možemo svakodnevno i lično uvjeriti – NIJE! Mada, površnom posmatraču može izgledati da je situacija idilična i da su Muslimani-Bošnjaci najpovlašćeniji od svih naših naroda i narodnosti. Pa zar im,već tradicionalno,ne pripada mjesto zaštitnika ljudskih prava u Crnoj Gori? Zar nijesu zauzeli i mjesto bankarskog ombudsmana kao i predsjednika skupštinskog Odbora za bezbjednost? O mjestu podpredsjednika crnogorskog parlamenta da i ne govorimo! Pa čak i mjesto direktora za zaštitu ličnih podataka nije izmaklo ovom „najpovlašćenijem“ narodu (pardon, nacionalnoj manjini)?! Imajući u vidu blisku prošlost, ostaje nam da prosudimo da li tome treba da zahvalimo svojim izuzetnim sposobnostima i istančanom osjećaju za pravdu,ili smo za to bogomdani zbog svog podaničkog mentaliteta? Ne treba smetnuti s uma ni još jedan, možda krunski razlog: to treba da bude odgovor na činjenicu da crnogorskih muslimana nema ni blizu zagarantovanog procentualnog učešća u državnim službama!
Početkom januara o.g. polomljena spomen- ploča „Civilnim žrtvama ratova od 1991. do 2001.godine“ u podgoričkom parku, je samo jedan od najsvježijih primjera realnosti našeg življenja . Iako žrtve kojim je posvećeno spomen-obilježje nijesu apostrofirane ponaosob, vandalima sigurno nije nepoznato da je inicijativa za isto potekla u znak sjećanja na otete Muslimane-Bošnjake iz voza u Štrpcima (u čemu je, nedvojbeno,učestvovao i državni aparat Srbije i Crne Gore), kao i da se park na Pobrežju, gdje je postavljena spomen-ploča, nalazi na mjestu gdje je ne tako davno bilo muslimansko groblje!?
Vjerovatno da isto, svojim neprepoznatljivim izgledom (zatravljena površina,poneki preostali,nakrivljeni i polomljeni nišan) nije moglo kao takvo da smeta i sigurno da je angažovanjem lokalne samouprave i Islamske zajednice (koja je zakonski vlasnik ovog bespravno otuđenog vakufa)moglo da predstavlja turističku atrakciju kao svojevrstan kulturno-istorijski spomenik (kao što je slučaj sa grobljem na sarajevskim Kovačima pa čak i u strogom centru istog grada). Iako su muslimanska groblja i sve što je moglo podsjećati na autohtoni, uglavnom iseljeni muslimanski živalj uništeno, Podgoričani iako nevoljno, nijesu to zaboravili. U prilog tome govore toponimi koji su danas u upotrebi: „Pogrebno“ (gdje se nalazila Glavatovića džamija,sa pratećim objektima i medresom, kao i groblje), „Vampirice“ (zgrade sagrađene na Pobrežju, gdje se takođe nalazilo muslimansko groblje)… Tužna činjenica je da se muslimanska groblja u Crnoj Gori i dan-danas grubo otimaju,tj. „poklanjaju“ od strane zvaničnika Islamske zajednice, a da se posmrtni ostaci ekshumiraju protivzakonito, nestručno i necivilizovano! Tako da i nakon tih aktivnosti na tim prostorima možete naći ostatke ljudskih skeleta. Ali zašto predstavnici Islamske zajednice u Bijelom Polju još uvijek nijesu dozvolili da se Huzeir-agi Dervoviću, jednoj od najzaslužnijih ličnosti što Bijelo Polje nije doživjelo sudbinu Šahovića, postavi spomen-ploča kod Gasulhane,na mezarju gdje je inače i sahranjen,zaista je teško i pretpostaviti.
Skrnavljenje spomen-obilježja na Pobrežju je samo još jedna, nedvosmislena poruka da crnogorskim Muslimanima-Bošnjacima neće pomoći strah koji kola u njihovim žilama- katili (ubice) ne zaboravljaju! Možda nekima može biti za utjehu pohvala bivše poslanice Ljubice-Bebe Džaković, koja pljevaljskim Muslimanima “odaje priznanje“ na strpljenju tokom 90-tih godina prošlog vijeka. Nažalost, sigurno je i sama svjesna da nije strah ono što je spasilo pokolja Muslimane-Bošnjake u Pljevljima, već okolnosti koje tome nijesu išle u prilog (iako je mozaik produženog zločina već bio sklopljen). Koliko u tome ima istine govori i činjenica da od svih procesuiranih zločina na crnogorskoj teritoriji ,nijedan akter nije pravosnažno osuđen već se istima iz budžeta treba plaćati odšteta za vrijeme provedeno u pritvoru!
Istorija nas uči da tokom proteklog vijeka Muslimani-Bošnjaci,kao i Albanci u Crnoj Gori, nijesu uništavani samo fizički već, što je još gore, ubijali su im i pamćenje! U svim crnogorskim gradovima su uglavnom uništeni svi tragovi islamsko-orijentalne kulture. Niti u jednom crnogorskom gradu nijesu sačuvana stara čaršijska jezgra sa prelijepom orijentalnom arhitekturom. Na rijetkim preostalim spomenicima kulture vrši se grubo falsifikovanje istorije. Tako je,na primjer, na podgoričkoj Sahat-kuli postavljen krst iako je ista vakuf (zadužbina) paše Osmanagića. A česma postavljena ispred Starodoganjske džamije, sasvim sigurno nije primjer uklapanja u ambijentalnu cjelinu!
Na prelijepom objektu u kom se nalazi knjižara „Karver“, nije postavljen čak ni natpis koji bi govorio da se radi o nekadašnjem Hamamu (gradskom kupatilu) koji je takođe vakuf! Rijetki su preostali hamami uglavnom ruinirani, a nijedan nije u funkciji.
Da ne govorimo o česmama i šadrvanima kojih je bilo bezbroj.Vjerovatno najveći broj česama se nalazi u barskom kraju i uglavnom su zapuštene i devastirane. Neke su čak i predmet grubog falsifikovanja istorije (umjesto originalnog turskog tariha koji je uništen, stavlja se drugi natpis sa krstom iznad)!
U srcu ulcinjskog Starog grada se gradi monstruozna betonska građevina pozamašnih gabarita, naočigled mještana koji sve to mirno posmatraju. Neki od njih pokušavaju sebe da prikažu u nešto boljem svjetlu tako što, u stvari,narušavaju originalni ambijent i postavljaju neke futurističke česme pritom se reklamirajući sa određenim simbolima organizacija koje su sve prisutnije na našem prostoru (pridobijajući lokalno stanovništvo dijeljenjem božićnih paketića i sl.).( Prosto je nevjerovatno koliko su te organizacije primamljive crnogorskim Muslimanima-Bošnjacima i Albancima, uglavnom intelektualcima, koji u tome sigurno vide određenu sigurnost i mogućnost napredovanja na ličnom i profesionalnom planu.)
U starobarskoj Tvrđavi,osim objekta barut-hane,hamama i sahat-kule (koja je vakuf) ne postoji niti jedan pokazatelj da su tu od svih dinastija daleko najduže vladale Osmanlije! Zaista zvuči nevjerovatno da čak i u muzejskoj postavci u Tvrđavi nećete naći nijedan eksponat iz tog perioda koji bi ukazivao na orijentalno nasljeđe! Nažalost, nije mnogo bolja situacija ni u zavičajnom muzeju. Jedan od primjera neodgovornog odnosa pojedinaca i društva je i slučaj nedavnog izvođenja radova u podnožju akvadukta (jedini objekat te vrste u Crnoj Gori, kojim je voda dovedena u starobarsku tvrđavu) gdje su čak postavili roštilj!?
Naravno, niko nije reagovao. To ne iznenađuje kada imamo u vidu da i pored brojnih apela, u starobarskim javnim površinama još uvijek stoje ugrađeni nišani-muslimanski nadgrobni spomenici.
U Pljevljima u strogom centru se nalaze ostaci starog muslimanskog groblja sa jednim brojem mermernih sarkofaga izuzetne istorijske i umjetničke vrijednosti, ali bez adekvatnog odnosa prema istim i od Islamske kao i od šire društvene zajednice.
Vjerski objekti u Crnoj Gori se nestručno održavaju, pa tako možete vidjeti viševjekovne džamije sa krovom prekrivenim tegolom i ugrađenom eloksiranom bravarijom, spuštenim plafonom od rigipsa,unutrašnjom ogradom od nerđajućeg čelika, betonskim stubovima u rimsko-gotskom stilu (ili možda nekom drugom, ne zamjerite na nestručnosti)…
Primjera je, nažalost, mnogo. Čelnici Islamske zajednice se na to ne obaziru, pa onda ne treba da čudi ni nezainteresovanost Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.U Crnoj Gori na svakom koraku nailazite na putokaze koji vas obavještavaju o odredištima gdje se nalaze hrišćanski kulturni spomenici i vjerski objekti. Iako se isticanje tih obavještenja finansira sredstvima svih građana, rijetki su primjeri da vas neki obavještava o nekom od objekata islamske kulturne baštine.
U većini prostorija lokalne samouprave u Crnoj Gori, kao i drugim državnim ustanovama (škole, bolnice…) prisutno je isticanje hrišćanskih i nacionalnih simbola (ikone, raspeća, slike crkava i manastira i dr.).
Nažalost, prenebregava se činjenica da te ustanove pripadaju svim građanima, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Takođe nije rijedak primjer da uniformisani policajci nose brojanice i druga hrišćanska obilježja, kao i da ista vidno ističu i u službenim vozilima. Pa tako i za vrijeme hrišćanskog praznika Božića, okite policijske automobile hrastovim grančicama!
Naprijed navedenih par primjera ne baš svijetle muslimanske stvarnosti u Crnoj Gori lako je razumjeti i objasniti: „Ko se ne boji Boga- bojaće se ljudi; ko se ne klanja Bogu- klanjaće se ljudima!“
U Baru, 31.01.2012.g./ 9.Rebiu-l-evvel 1433.h.
Mirsad-Mirza Kurgaš