Da li je nastupajući 8.novembar dan kada umjesto obilježavanja 90-godišnjice jednog od najvećih genocida (i jedinog u mirnodopskom periodu) u novijoj istoriji, demonstriramo vrhunac podjela Muslimana/Bošnjaka Crne Gore, odnosno Sandžaka? Da li je organizovanje dva skupa istim povodom, na istom mjestu u razmaku od dva sata, samo potvrda teze da se rahat možemo nadati nekom novom pokolju, jer smo duhovno obezglavljeni? Možemo li se uzdati samo u Boga Uzvišenog i milost potomaka onih koji su sa kamom harali Šahovićima, kako bi potonje Tomaševo bilo i ostalo etnički čisto?
Kako shvatiti informaciju da na ova dva skupa odvojeno učestvuju akademici jedne te iste BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti)?
Hoće li koalicioni partneri Bošnjačke stranke naći za shodno da prisustvuju makar jednom od ova dva skupa? Da li će novi-stari gradonačelnik svojim učešćem pokazati bjelopoljskim Muslimanima/Bošnjacima kako nijesu pogriješili što su mu i ovog puta poklonili glasove?
Da li će neko od moderatora oba skupa, naći kuvveta i napokon postaviti pitanje odlaska u Šahoviće? Ne osvetnički motivisanog, već kao dug svojim precima da im se makar klanja dženaza i prouči Fatiha?
Ono što je izvjesno, jeste očekivati da se nakon 8.novembra kao i prethodnih godina, ponovo aktuelizuje legenda o Pavi i Ahmetu. I opet će se najavljivati pozorišna predstava o njihovoj vječnoj ljubavi, dok će rijetki Muslimani/Bošnjaci, koje put nanese u taj kraj, sa zebnjom prolaziti pored kuća podignutih na mjestu negdašnjih šahovićkih džamija i mezarja Vraneške doline.
Nedavno je na tradicionalnom skupu bratstvenika Milikića/Konjevića, i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević “podržao inicijativu da se jedna ulica u Bijelom Polju nazove Pavinim i Ahmetovim imenom, koji su ostali simbol ljubavi i zajedništva…”
Uzgred, aktuelna izgradnja novih puteva u Vraneškom kraju ne predstavlja samo nagradu tamošnjem stanovništvu u ustrajnoj borbi za srpske nacionalne interese, kao ni poruku da mirno mogu nastaviti da baštine otetu zemlju, a niti da im se time ublaže muke prokletstva koje ih ustrajno prati svih ovih devet decenija… Naime, “…na desetine milijardi dolara procjenjuju se rezerve uglja u reonu Maoče (rodno mjesto čuvenog vođe komita Huseina Boškovića). I ne samo to, prisutna je i kvalitetna glina, olovo, cink… Pa je s tim u vezi planirana i izgradnja dijela pruge od Pljevalja prema Bijelom Polju i Beranama…”
Kao što znamo, zemlja u Vraneškoj dolini prodaje se u bescjenje, iako je njena realna vrijednost neprocjenjiva! Za muslimane-Bošnjake, čiji preci su zvjerski pobijeni, a oni srećniji uspjeli da spasu gole živote i prije 90 godina pobjegnu ka Akovu, Taslidži, pa sve dalje prema Rahiću kod Brčkog ili na suprotni kraj u pravcu Istanbula, Adane, Izmira… ta zemlja ima još i veću vrijednost od one materijalne.
Da li će se i ova sjećanja obesmisliti prizemnim trvenjima i prepucavanjima, uz dahtanje za vratom određenih struktura iz bezbjednosno-obavještajne kuhinje, kao što je učinjeno sa obilježavanjem deportacija bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore?
Ipak, vjerovati je da organizatori i učesnici jednog i drugog skupa, imaju iskren nijjet, te ih treba podržati svojim prisustvom! A nakon toga, pokrenuti inicijativu da se u Skupštini Crne Gore zločin u Šahovićima definiše pravim imenom i ustanovi Dan sjećanja na žrtve genocida u Šahovićima, u nadi da se ovakav zločin nikada više ne ponovi!
07.11.2014.g./14.Muharrem 1436.H.