Avdo Metjahic

Dan 20.novembar 2011., ostat će u sjećanju Bošnjacima u Crnoj Gori, dan koji daje nadu da su Bošnjaci u procesu nacionalnog uzdizanja, i da će taj put ubudućnosti trasirati novo osnovana Bošnjačka kulturna zajednica CG. Kao i uvijek vjerujem u dinamičku snagu i kreativnost Bošnjaka, koji su ideju Bošnajčke kulturne zajednice u CG, uspjeli podići sa zemlje. Ostajmo u nadi, da ovo nije pucanj u prazno, nego jedna velika stvarnost, od koje se očekuje mnogo i istrajnost od ljudi koji su se prihvatili ovako važnog nacionalnog zadatka.

Pokretačka snaga kod Bošnjaka svakim danom postaje sve jača, a primjećuje se na svakom koraku pozitivnost bošnjačkih sinova. Stvorit nešto ovakvog obima, nije baš jednostavno. Znajući da moji Bošnjaci žive pomiješani sa potomcima Vasojevića koji su se služili svojim ne-pisanim zakonom od dvanaest tačaka, gdje tačka četvrta kaže:

“Ko srpsko ukrade pa se ufati, da plati duplo i kmetovima ručak. Ako se ne ufati, da mu je aram. Ko tursko (bošnjačko, muslimansko) ukrade, da mu je alal”. 

Također živimo sa potomcima onih, koji su od pljačkaških pohoda na karavane, ispredali maštovite događaje, i posljednjih skoro sto godina te pohode predstavljali kao velike bojeve. Živimo sa narodima, koji preko guslarskih struna, opsjedniti mitologijom, preko noći znaju ispresti takve neistine, da i sami u jednom vaktu povjeruju u njih.

Od potomaka, kao i od predaka istih, nije nikad postojala toleracija, a kamoli poštovanje, prema Bošnjacima i Albancima iz komšiluka. Licemjerstvo i paganizam je uvijek bio prisutan kod ovih ljudi, što je odraz primitivizma koji ne jenjava do današnjeg dana. Jest, ima izuzetaka, koji se stide ovakvih, ali teško da mogi izmijenit svijest koja je zabetonirana nekoliko vjekova i sve što vide je – Turčin.

Sve u svemu, pred sobom novo-osnovana BKZ CG ima veliki posao i misiju koju moraju ostvariti, jer u svom imenu imaju bošnjački predznak. Pored građanskih, nacionalnih i ljudskih prava za svoj narod, sigurno će tražit izmjene državnih simbola, koji nas vrijeđaju i podsjećaju na pokolje nad našim narodom, te ostvarit pravo na obelježavanje stratišta naših predaka.

Zločini genocida nad Bošnjacima ne smiju biti zaboravljeni!!!
Zločin - Previja

Za obelježavanje stratišta nevinih Bošnjaka i Albanaca, koji su masakrirani od srbocnogorskog režima, posljednih sto i više godina, bošnjacko udruženje ASSOCATION OF BOSNIAKS, iz američke savezne države New York, pokrenulo je incijativu još 19. marta 2007. godine. Incijativa je poslata državnom parlamentu CG, perlametarcima, premijeru, predsjedniku, pa i predstavnicima bošnjačkog naroda u državnim institucijama. Od bošnjačkih prlametaraca incijativa je poslata, gospodi Kalaču, Hadroviću, dvojici Šabovića i Kemalu Purišiću. Također incijativa je poslata, nekim bošnjačkim aktivistima pa i samom presjedniku opštine Plav. Od bošnjačkuh takozvanih parlametaraca, nijedan nije odgovorio. Također incijativa je poslata crnogorskim medijima, tako da su “Vijesti” objavile mali komentar u vezi incijative, a list “Republika” je prenijela kompletan tekst bošnjačke incijative.

Čim je u javnost procurilo, da Bošnjaci iz NY, pripremaju incijativu, za obelježavanje stratišta svojih predaka, javio se je predsjednik Crnogorske zajednice u Australiji, gospodin Mihailo Mandić. Za sad sam izdvojio samo nekoliko rečenica iz prvog pisma sa kojim nam se je javio gosp. Mandić, koje i citiram:

“U crnogorskoj dijaspori sve se češće govori o potrebi postavljanja spomen obilježja na Previji i Šahovićima kod Bijelog Polja gdje su 1912. i 1924. počinjeni masakri crnogorskih Muslimana bez ikakvog stvarnog povoda ili krivice. Ovi događaji istorijski su potvrđeni i duboko usađeni u kolektivnoj memoriji”.

Iz citiranog smo utvrdili namjere gospodina Mandića, kad nas Bošnjake trpa u koš tzv. Crnogorske dijaspore, kojoj ne pripadamo, i posebno kada nas naziva “crnogorskim Muslimanima”, što potvrđuje da mu je isti cilj kao i Vladi CG, koja nekoliko godine kasnije nastoji da stvori tzv. “crnogorsku kuću” u kojoj će pokrenuti ponovni postupak crnogorčenja Bošnjaka i pokršavanje muslimana, ili krajnja namjera da nas svedu na vjersku skipinu. Helem, odgovorili smo Mandiću, da je naše udruženje bošnjačko, i da su Bošnjaci autohtoni na svim prostorima zapadnog Balkana, našto se povukao. Ali kad je trebao objavit na njihovoj stranici, opet nas je ‘spustio’ na vjersku skupinu, kao “crnogorske muslimane”.

Dvije godine nakon toga objavljena je još inicijativa. Tada se javilo jedno bošnjačko udruženje iz Holandije, čiji su članovi braća jednog od onih, koji je dobio incijativu kao član crnogorskog parlamenta, pa preko leđa braće i njihovog udruženja, izlaze sa novom incijativom, koja je loša kopija orginalne incijative iz 2007. godine. I njihova incijativa je isto prošla kroz javnost, ali nije urodila plodom.

Mnogi će se pitati, što me je ustvari potaklo, da ponovo izlazim sa pitanjem Incijative, za obelježavanje stratišta naših predaka. Ogovor leži u nekoliko objavljenih kolumna na ovoj stranici, a jedan je od gospodina Mušovića potomaka čuvenih Mušovića, koji su protjerani sa svoje babovine u devetnaestom vijeku. Njegova kolumna nosi naslov: O ŠAHOVIĆIMA – IZMEĐU ZABRANA I ZABORAVA. Također je objavljena vijest, da su potomci masakriranih u Šahovićima, imali namjeru napravit Memorialni marš, do njihove djedovine Šahovića, ali su im crnogorske vlasti u sprezi sa policijom i pravoslavnim življem koji žive na opljačkanoj zemlji pobijenih i prognanih šahovićkih Bošnjaka, zabranili da se sjećaju tog gnusonog autohtnog crnogorskog zločina iza kojeg stoji ondašnja vlast a koji brani sadašnja.
Danas je ostalo na BKZ da ostvari prava svog naroda i da se pod njihovim vodstvom obelježe stratišta na plavsko-gusinjskim strateštima Previji, Racini i Kršu Čekića iz 1913.god. i 1919., te Šahovića iz 1924. godine, te i drugim stratištima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, prije toga i nakon toga.

Čitaoci imaju priliku, mnogi, po prvi put pročitati orginalnu incijativu iz 2007.godine i donijeti svoj sud, podržati je ili pak podviti rep kao oni sa “ušnog odjeljenja” koji se kleli autora incijative, jer im je mogao “ištetit mjesto” kod poslodavaca. Slijedi tekst incijative:

Autor: Avdo Metjahić

– DRŽAVNOM PARLAMENTU CRNE GORE,
– VLADI CRNE GORE,
– NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA I UDRUŽENJIMA U CRNOJ GORI I DIJASPORI,
– SREDSTVIMA INFORMISANJA,
– GRAĐANIMA NEZAVISNE DRŽAVE CRNE GORE
OTVORENO PISMO – INICIJATIVA

Najmanje su tri razloga koji nas opredjeliše da napišemo ovo pismo, ali da te razloge nebismo samo suhoparno i taksativno nabrojili, želimo u jednom sažetom obrazloženju svakoga pojedinačno da iste fokusiramo i obnarodujemo.

Razlog prvi:
U 2006. godini Crna Gora obnovi skoro vijek dugo osporavanu državnost. Državnost je obnovljena zahvaljujući svim građanima Crne Gore, bez obzira na političku, vjersku ili nacionalnu i svjetonazornu pripadnost, koji Crnu Goru osjećaju kao svoju jedinu i bezrezervnu državu. Da je obnavljanje bilo koje i kakve državnosti istorijski čin ne treba puno dokazivati, ali zato u crnogorskom slučaju, izgleda, i to pitanje iz istorije, najmanje na osnovnoskolskom nivou, treba često ponavljati. A u “ponavljanju” takvog gradiva je neophodno akceptirati ko su bili nosioci i protagonisti borbe za obnavljanje državnosti, ko su bili protivnici istoga, sta je ko od svega dobio u vremenu sadašnjem od države Crne Gore, šta će možda dobiti za u buduće, a šta je ko šta izgubio???

Upravo u ova dva posljednja pitanja lezi i drugi razlog zbog kojega pišemo ovo pismo:
Osjećajno i emotivno pripadajući ideji samostalne države Crne Gore su bili autohtoni građani Crne Gore i to Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i drugi. Suprotno ovome je ponašanje jednog dijela Srba koji žive u Crnoj Gori i istu nikako ne doživljavaju kao svoju samostalnu drzavu već bi je htjeli vidjeti pod okriljem drzave Srbije. Crnogorski Srbi ta svoja htijenja brane sa hiljadu i jednim razlogom, i to sve dotle da osporavaju i autokefalnost crnogorske pravoslavne crkve i crnogorski jezik i autohtonost crnogorske kulture i duhovnog nasljeđa, velikim dijelom i crnogorsku istoriju kao nešto što se dešavalo neovisno od Srbije i njezinih tendencija prema Crnoj Gori, itd. I sve to sada zvanično propagiraju i nameću kroz zvanične državne organe i institucije, političke, zakonodavne, upravne, kulturne, vjerske i ine druge provijencijencije. Dakle, pokušavaju stalno da podriju i crnogorsko dru[tvo i crnogorsku drzavu, i to vrlo transparentno, a bez ikakvih stvarnih istorijskih činjenica i uporišta.

Suprotno ovome, Crnogorci po osjećaju i djelovanju, računajući među njih Bošnjake i Albance, prilježno pokušavaju da ponovo vraćenu na svjetsku scenu crnogorsku državu reafirmišu i stave na glajz koji ide ka evropskim i sjevernoatlantskim integracijama. Stoga smo duzni da ukazemo da se, u ovim postreferendumskim procesima, čini velika nepravda prema dva naroda koji žive u Crnoj Gori, prema Bošnjacima i Albancima.

TA NEPRAVDA JE VISESTRUKTUIRANA I RAZUMLJIVA SA STANOVISTA PROCESA GDJE JE DUGOGODIŠNJE OSPORAVANJE POSTOJANJA OVIH ETNOSA U CRNOJ GORI ZAKONZERVIRANO DA JE PRVI KORAK DEKONZERVIRANJA SVEGA ŠTO OVE NARODE ČINI KAO AUTOHTONE U CRNOJ GORI VRLO TEŽAK, ALI GA VALJA PRAVITI, I TO NA PRVOM MJESTU ZA RAD OČUVANJA DRŽAVE CRNE GORE PA I NJIH KAO GRAĐANA TE DRŽAVE.
I upravo ovdje dolazimo do krunskog pitanja: “Šta nam valja činiti, odnosno šta Bošnjaci i Albanci treba prvo da dobiju kao kontra uslugu nijove lojalnosti, od crnogorske države i društva”? Odgovor na ovo naizgled teško pitanje je vrlo jednostavan i ostvarljiv. On glasi:

Poto su ova dva naroda u Crnoj Gori godinama, više od jednog vijeka, osporavani sa stanovišta njihove duhovne, kulturne, istorijske i vjerske osnove, i to upravo od onih snaga koje su i sada, a i na referendumu bile protiv obnavljanja crnogorske državnosti, ovim narodima definitivno drzava Crna Gora i crnogorsko društvo moraju dati satisfakciju koja bi se na prvom mjestu sastojala u priznavanju istoriskih procesa, uspona, padova, stradanja…kroz koja su ovi narodi prolazili živeci u Crnoj Gori i upravo ovo su elementi za treći razlog zašto pišemo ovo pismo:

Istina je da se godinama osporava i “zaboravlja” u udzbenicima istorije svih obrazovnih institucija i nivoa u Crnoj Gori objasniti zašto su se Bošnjaci i Albanci u prošlom vijeku više puta našli pod ekstremizmom tzv crnogorskog srbovanja, i zašto ta crnogorska srbovanja koja su rezultirala zlocinima nad crnogorskim Bošnjacima i Albancima još nikada nisu dostojno memorijalno obilježena. Zato i mislimo da memorijalni spomenici žrtvama budu podignuti, pa makar to zlonamjernici pokušavali tumačiti kao cijenu koju Bošnjaci i Albanci fakturišu Crnoj Gori za lojalnost i podršku njenom osamostaljenju i obnavljanju njene državnosti. Kako god ko to tumačio, ali zlocini na Previji i Racinu kod Plava iz marta 1913 od strane zvanicne vojske kralja Nikole, a pod komandom Avrama Cemovića i onaj pokolj iz 1924 u Šahovicima kod Bijelog Polja, kada je za tri noći ubijeno više od 2000 Bošnjaka, od strane velikosrpskih bezumnika u Kraljevini SHS, zaslužuju da budu dostojno obilježeni memorijalnim spomen-kompleksima. Isti bi mogli biti u vidu arhitektonsko-kiparskih rješenja, a možda i proglašenjem Gusinjsko-plavske doline sa okolinom zastićenom zonom i spomen parkom, nešto slično kao što je to urađeno u bivšoj Jugoslaviji u kompleksu Sutjeska i Tjentište ili na Kadinjači kod Kragujevca, a pokolj u Šahovićima, nekada velikom selu naseljenom muslimanskim bošnjačkim življem, obilježiti pored spomenika i vraćanjem selu prvobitnog imena.
I na kraju, kao četvrto, poslije pisanja tri navedena razloga dajemo i prijedlog u zaglavlju ovog otvorenog pisma-inicijative, imenovanim institucijama i organizacijama, DA ZVANIČNO STANU IZA INICIJATIVE O IZGRADNJI NAVEDENIH SPOMEN-OBILJEZJA ZRTVAMA ZLOCINA U PLAVSKO-GUSINJSKOJ DOLINI 1913, NA RACINU I PREVIJI (poklano vise od 900 lica islamske vjeroispovijesti) KAO I 1924 U ŠAHOVIĆIMA KOD BIJELOG POLJA, (poklano vise od 2000 žena, djece, staraca i muskaraca, muslimana, Bošnjaka).

Ovim činom bi bila prekinuta neopravdana sramna šutnja o mračnim zbivanjima u kojima su nestajali ljudi i to samo zato što su moleći se istom bogu kao i njihove komšije čitali i vjerovale u drugu knjigu i za posljednjeg vjerovjesnika priznavali Muhammeda a.s.
Takođe, ovim činom bi zvanična crnogorska država i njene vlasti sprale sramotu šutnje sa lica o događajima koje sav savremeni svijet osuđuje, a samo tako oprana lica časna i čestita, Crna Gora i može u Evropu.

Takođe želimo da napomenemo da ova mišljenja iznesena u ovom pismu dijele mnoga udruženja crnogorskih građana u dijaspori.
Dakle, DRŽAVO CRNA GORO TI SI NA POTEZU STANI IZA OVE INICIJATIVE A NAJVEĆI DIO MATERIJALNOG TROŠKA ZA REALIZACIJU OVE INICIJATIVE ĆE, VJERUJEMO, SNIJETI GRAĐANI CRNE GORE KOJI ŽIVE U SVIJETU A U CRNU GORU GLEDAJU KAO U SUNCE KOJE IM DAJE NADU I ODRŽAVA IH U DUHOVNOJ ČISTOTI.
HVALA!!!
Dijaspora Bosnjaka i Albanaca, potomaka onih koji biše nevine žrtve jednog dijela ekstremnog crnogrskog srbovanja.

Association of Bosniak’s
New York