Prije par mjeseci, nakon medijske promocije i, prethodne godine postavljanja kamena temeljca, srušena je zgrada Crvenog krsta u Bijelom Polju.
Planirana je izgradnja nove zgrade u savremenom stilu. Naravno, rušenje jednog od posljednjih orijentalnih spomenika, Bjelopoljci su poslovično odćutali. Ne pokazuju Akovljani emocije ni kada je u pitanju zatiranje viševjekovnih mezarja, sve sa kostima njihovih predaka, pa je i ova nezainteresovanost sasvim očekivana.
Kao što smo već pisali, pokušavajući da ukažemo na nastavak, bolje rečeno urbicid nad nasljeđem iz osmanlijskog perioda i apelujemo na hitnu reakciju građanstva i nadlježnih državnih službi, po svemu sudeći upravo dokrajčeni objekat je jedan od uzurpiranih bjelopoljskih vakufa. S tim u vezi, još ranije smo u potrazi za više informacija bezuspješno kontaktirali Odbor Islamske zajednice, obzirom da se radi o jednom od mnogobrojnih vakufa Huzeir-age Dervovića. Osim što je bio među najvećim vakifima, Huzeir-aga je i jedan od najzaslužnijih što Bijelo Polje nije doživjelo tragičnu sudbinu Šahovića, 1924.godine.
Nažalost, dostojno obilježavanje uspomene na ovog izuzetnog čovjeka i postavljanje spomen-ploče, spriječila je policija na zahtjev Odbora Islamske zajednice Bijelog Polja!?
Dočim su brojni mediji u Crnoj Gori i van nje, objavili vijest o postavljanju spomen-ploče dvojici osnivača čuvenog turskog fudbalskog kluba, rodom iz Crne Gore. Niko, naravno, ne spori značaj uloge crnogorskih fudbalera u osnivanju najstarijeg turskog kluba “Galatasaraj”, pa ni postavljanje spomen-ploče donesene iz Istanbula, u njihovom rodnom Zabrđu kod Andrijevice. Ali, riječi turskog ambasadora u Crnoj Gori, da su braća Milo i Pavle Bakić, “simboli izvanrednog prijateljstva između dvije države i dva naroda”, nažalost, daleko su od realnosti i tada i sada.
Kada pogledate aktivnosti društva Crnogorsko-turskog prijateljstva, državnih zvaničnika Crne Gore i Turske, bošnjačkih funkcionera i predstavnika Islamske zajednice u Crnoj Gori, ne možete a da se ne zapitate da li u svijetu danas još negdje ima toliko ljubavi između dvije nacije? I ne samo to, čak su i njihove izjave o događajima iz zajedničke prošlosti, više lirskog negoli epskog izražaja. Mnogi od nas, koji i dan-danas naizust znaju stihove iz “Gorskog vijenca”, jer je to bilo i ostalo obavezno štivo srpsko-hrvatskog, tj. maternjeg jezika, prebirajući po sjećanju i drugu obaveznu “lektiru” (“Hajduk Stanko”, Epske junačke pjesme…), ne mogu bez rezerve prihvatiti ovolike izlive međusobne naklonosti. Nedaj Bože da se radi o otporu ovolikom “turkofilstvu”, ali se bojimo da to ne odgovara realnosti i da je sve po onoj staroj: “Ja tebi serdare, ti meni vojvodo…”.
Motiva za ovakvu “politiku” kod crnogorskih režimlija ima napretek, ostaje nejasno šta je to što turska diplomatija vidi u tome?
Naravno, ne postavljaju samo Turci spomen-obilježja Crnogorcima. Ni Crnogorci ne predaju zaboravu Turke. Tako se u Virpazaru nalazi spomen ploča u spomen na bitku na Bescu i sljedeći stihovi:
“Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo“
(a P. P. Njegoš još pjeva:
“sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline…”, op.aut.)
Veličanje pokolja nad Turcima, zarad pokoljenja je obilježeno i na drugim istorijskim poprištima diljem Crne Gore:
“Čuvam ti Taru gospodaru, Turci je neće preći preko mene živa…”
Najznačajniji period crnogorske istorije posvećen je Turcima, koji su i danas sinonim za najozloglašenijeg neprijatelja. “Turke na buljuke…” i sječa turskih glava kao nacionalni sport je najzastupljeniji segment crnogorske epske poezije.
Znači, spomeničkog nasljeđa u vezi sa tim periodom ne manjka. Postavlja se pitanje šta je sa kulturnom baštinom iz osmanlijskog perioda? Kao što je poznato, objekti iz tog perioda uglavnom su potpuno uništeni, ono što je preostalo je devastirano, a ima bezbroj primjera i namjernog falsifikovanja.
Uspostavljanjem diplomatskih odnosa sa Turskom, probudila se nada da će se sačuvati ono malo objekata iz tog perioda i da će se sačiniti adekvatna evidencija. Da će se sanirati i spriječiti njihovo dalje propadanje i uništavanje. Turska, kao legitimni nasljednik Osmanlijskog carstva, ima na to pravo i obavezu. U svakom slučaju, sigurno je da je mnogo važnije posvetiti se borbi za očuvanje onog što je preživjelo, kao svjedok jednog vremena, a tek potom se posvetiti izgradnji novog.
Nažalost, naši apeli u vezi sa očuvanjem vakufskih dobara, odnosno kulturno-istorijske baštine, sa više konkretnih primjera i projekata (stare česme, sultanovi fermani, stara mezarja, hamami, sahat-kule, staroturski jezik, vakufska imovina…), ignorisani su od strane turskih državnih predstavnika u Crnoj Gori. Jedino objašnjenje za njihov takav odnos jeste, vjerovatno, činjenica da za legitimne sagovornike žele prihvatiti isključivo one pojedince i organizacije koje su u milosti aktuelnog režima i njihovih satelita iz muslimansko-bošnjačkog miljea.
17.10.2014.g./ 23.Zu-l-hidždže 1435.H.