“Prvobitno zdanje ove džamije datira iz 1723. godine. Prema natpisu na njoj, izgradilo ju je nekoliko uglednih građana, među kojima se posebno ističe Derviš Hasan, pa se i zove Derviš Hasanova džamija. Natpis je ispisao ‘mali majstor (usta’a) Muhamed sin Hasanov, 1135. po Hidžri, 1723.’

Džamija je srušena 1881. godine od eksplozije baruta uzrokovanoj udarom groma. Tom prilikom je Bar stradao, uništeni su mnogi objekti a bilo je i ljudskih žrtava. Pored džamije uništen je i mekteb. Te godine imam je bio Šabić. On se tim povodom obratio kralju Nikoli, preko Ministarstva unutrašnjih djela na Cetinju, moleći ga za pomoć opravke džamije, navodeći da ‘nemaju svoje bogomolje a uz Ramazan osobito ne mogu bez nje’.

Džamija je obnovljena, a munare podignuto tek 1971. godine. Godine 1979. ponovo je stradala u zemljotresu, a temeljito obnovljena 1991. prilozima mještana, učešćem u radu, materijalu i raznim donacijama. Zidana je od kamena. Njene dimenzije su 12×9 metara, sa unutrašnjim prostorom od 70m2. Oko džamije se nalazi mezarje sa brojnim nišanima različitih vrsta, koje su radili domaći majstori. Pažnju posebno privlači jedan ženski nišan, vrijedan spomenik iz XIX vijeka. U haremu džamije se nalazi abdesthana kao i šedrvan kojeg je podigla svojim sredstvima porodica Ekrema Zaganjora 2000. godine.

Njeni službenici bili su: Hodža Šabić 1881. godine, Husein Spica koji je bio i kadija, Husein Karađuzović, Rustem Krčiković…

Sada imamsku službu obavlja Muhjudin Milaimi.

Vakuf džamije Podgrad posjeduje: ‘Majlika, voćnjak 4a 20m2, šuma 14a 92m2, voćnjak 32a 14m2, Tomba pašnjak 3a 91m2, voćnjak 8a 72m2, voćnjak 66a 36m2, Velembusi 8a 29m2, Bulina Voda voćnjak 1a 15m2, pašnjak 7a 25m2, Kurilo voćnjak 13a 27m2, Kurilo Dabanovo voćnjak 1h 14a 68m2, Stari Bar Brbot zgrada 39m2, kuća 1a 34m2, Podgrad neplodno 2a 43m2, voćnjak 3a 02m2, Dabanovo voćnjak 15a 60m2, Podgrad voćnjak 8a 28m2’.

Prema podacima iz 1916. godine džamija je imala sljedeće vakufe:

-280 korijena masline za imamsku službu

-19 korijena za mujezina

-118 korijena za popravku džamije

-41 korijen za prostirku

-2.252,22 krune za učenje hatmi

-stan sa zgradom.”

(Bajro Agović: “Džamije u Crnoj Gori”)

 

Između ostalog, i podatak o natpisu na Derviš-Hasanovoj džamiji je preuzet iz knjige “Stari Bar”, Đurđa Boškovića i u njoj nema fotografije ploče sa podgradske džamije, koja se pominje. Čak se ne navodi ni kompletan sadržaj iste, iako je na njenom prevođenju, sasvim izvjesno, radio čuveni jugoslovenski stručnjak za orijentalnu epigrafiku, Mehmed Mujezinović, koji je za prof. Đurđevića preveo još neke natpise iz Starog Bara.

Nakon dužeg traganja za ovom pločom, polako gubeći nadu da je nepovratno izgubljena kao i mnogi stari artefakti iz tog perioda, pronađena je u prostorijama “Mehćeme”, Medžlisa IZ Bar:

 

Bosansko-hercegovački orijentalista Sead Ibrić, a na inicijativu prof. Šerba Rastodera, zbog nejasne fotografije nije mogao prevesti ovaj tarih u cjelosti:

“…ime vakifa se u sedmom redu spominje kao Derviš Hasan, a onda u zadnjem redu imamo četiri riječi (ibn-ustad-Muhammed-Hasan) koje bi trebalo rasporediti na osnovu postojećih (ako ih ima) podataka o džamiji… Iako bi se moglo raspravljati o rasporedu imena ja sam mišljenja da je ime vakifa Hasana uklesano u dnu iz njegove skromnosti i poštivanja svoga oca…”.

Da li je kaligraf Muhamed, koji se pominje, zapravo sin derviš- Hasana? Pretpostavka koju navodi Ž. Milović u knjizi “Bar s druge strane ogledala”, da su Hasan- Deda i derviš Hasan ista osoba, malo je vjerovatna ako se uzmu u obzir dostupni datumi izgradnje Podgradske džamije (1723.) i Turbeta (1612.). Ali bi, s obzirom na uvriježeni običaj ponavljanja ličnih imena predaka, derviš Hasan mogao biti Hasan- dedin unuk…

Natpis sa Podgradske džamije je, vjerovatno, skinut prilikom neke od “sanacija”. Ali, ostaje nejasno zašto nije vraćen gdje mu je mjesto? Vođeni tim pitanjem, obratili smo se Medžlisu Islamske zajednice Bar, sa prijedlogom da se pomenuta spomen-ploča vrati na džamiju. Nažalost, do danas nijesmo dobili povratnu informaciju.

“U mezarju kod džamije u Podgradu, nalazi se ženski nišan iz XIX vijeka, izuzetne ljepote, neobičnog stila, sa uklesanim slovima pisanim lijepim nesh pismom. To, u stvari, označava turbe koje je podignuto nepoznatoj djevojci, koja je, prema legendi, nekim svojim podvigom pomogla Osmanlijama da odbrane grad.

Karakteristika ovog turbeta je da je otvoreno i svojom formom i oblikom podsjeća na mezar nekog velikana iz Osmanskog vremena. Na turbetu su jako upadljivi i karakteristični klesani vitki kameni nišani, koji svojom formom i oblikom jasno označavaju da se radi o ženskom mezaru. Sami mezar je formiran kamenim blokovima na kojima su postavljeni nišani izgrađeni od bijelog kamena koji su jako fino klesani i dekorisani.”

Ovako, između ostalog, piše Bajro  Agović u knjizi  “Turbeta i sahat-kule u Crnoj Gori”.

Međutim, prema saznanjima iz više izvora, kao i ličnim uvidom, turbe je natkriveni prostor sa gornje strane džamije, gdje se nalazi pet mezara, od kojih je jedan postavljen upravno na položaj ostalih u džamijskom haremu (kako se, inače, postavljaju: desno rame okrenuto prema jugo-istoku, tj. u pravcu Kible- Meke).

U proteklom periodu na džamiji su u više navrata izvođeni radovi na enterijeru, vanjskom dijelu, kao i u haremu. Usuđujemo se primijetiti, jako malo se vodilo računa da ti radovi budu primjereni izvornom izgledu: postavljena je eloksirana bravarija na džamiji kao i na dozidanoj nadstrešnici koja je, uz to,  prekrivena neodgovarajućim crijepom.

Šadrvan ispred je, između ostalog, obložen neadekvatnim kamenim (?) pločama i prekriven tegolom!

Na ulaznim vratima u džamiju izrezbaren je simbol polumjeseca i zvijezde koji je okrenut na pogrešnu, lijevu stranu.

Što je još gore, tekst Kelimei šehadeta nije pravilno ispisan i to tako stoji već niz godina iako su džamiju, u međuvremenu, posjećivali brojni imami i profesori islamskih nauka. (Arapski harf-slovo  “Elif” u imenu “Allah” je povezan u osnovi sa harfom “Lam”, što ispisanom daje potpuno drugačiji smisao!)

Neki izlomljeni nišani u haremu su potpuno nestručno i nepažljivo spajani, dok komadi drugih leže na sve strane.

 

 

 

 

 

Inače je živa ograda previsoka, što nikako ne bi smio biti slučaj, pogotovo na ovako malom prostoru.

Džamijski ćošak do ulice, očigledno je nekom smetao, pa su jednostavno isti isjekli brusilicom!

Upitno je da li je tome prethodila saglasnost džematskog odbora? Kao i da li su nadlježni verifikovali izgradnju parking-prostora u gornjem dijelu harema i da li je za isti postojao adekvatan projekat?

Nažalost, to ne bi bilo ništa novo, pogotovo ako imamo u vidu radove koji su izvođeni prije par godina, kada je srušen postojeći džamijski kameni zid i komšija izgradio novi, betonski, koji je sa džamijske strane obložen kamenim pločama koje odudaraju od izgleda džamije.

 

 

 

 

 

 

Radovi su, sasvim izvjesno, rađeni bez odgovarajućeg projekta kojim bi se ispoštovala izvorna arhitektura Derviš-Hasanove džamije, iako uz (usmenu?) saglasnost uposlenika Islamske zajednice Bar.

Prema dokumentima do kojih smo došli, jedan dio vakufa Derviš-Hasanove džamije je otuđen i to u suprotnosti sa Ustavom i propisima Islamske zajednice Crne Gore.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Među akterima su imena i potpisi i nekih aktuelnih i visokih zvaničnika IZ CG!

Derviš-Hasanova džamija kao sakralni i kulturno-istorijski objekat starobarske, jedinstvene cjeline, zaslužuje da se zaustavi devastacija njenog vakufa. Iako je mnogo toga uništeno, smatramo da postoji šansa da se nakon profesionalno urađenog projekta izvrši njena stručna sanacija! Definitivno je krajnje vrijeme da jedan ovakav spomenik usljed nebrige, kao i nestručnog i neodgovornog odnosa bude nepovratno uništen!

Upravi za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore uputili smo prijedlog da se Derviš – Hasanova džamija uvrsti u trajno materijalno kulturno dobro…