Od malih nogu zahvaljujući mom sada rahmetli babu Avdulahu imao sam prilike slušati priče o rahmetli Rifatu Burdžoviću – Tršu. Rifat je bio prvi komšija mog oca. Graničili su se avlijama. Bukvalno kuća uz kuću. Otac je bio mlađi od Rifata, ali zahvaljujući svom starijem bratu Jahu i dajidžiću Smaju često je imao prilike boraviti u njegovom društvu. Zahvaljujući tim druženjima i slušanju Rifatovih razgovora sa prijateljima moj otac je rano postao politički pismen i pronicljiv čovjek. Sa oduševljenjem je govorio o Tršu. Prepričavao događaje sa kupanja na Limu, držanju tajnih sastanaka, javnih govora, sukoba sa žandarima, skrivanju po bjelopoljskim mahalama i sokacima, hizbama i aravlucima itd. Dobro se sjećam, uvijek, kada bi govorio o njegovom preseljenju i mučeničkoj smrti, suze bi tekle njegovim obrazima. Za njegovu mučeničku smrt optuživao je partizane i Komunističku partiju Jugoslavije. Razlog Rifatovog ubitstva po mom rahmetli babi je bio Sandžak. Ideju o autonomiji Sandžaka platio je krvlju skupa sa Sretenom Vukosavljevićem i mnogim drugima, znanim i neznanim. Nakon Tršove smrti njegovo mjesto zauzeli su poslušnici iz reda bošnjačkog naroda. Epilog takvog razvoja situacije dobro je poznat.
Kao dijete često sam se igrau u rodnoj kući Rifatovoj. Vlasnik kuće bio je Bejtulah-aga Muzurović. Sitna kaldrma aravluka, teška starinska ulazna vrata sa mangalom i velikim željeznim halkama, zvekirima, hizba, presjeci za žito, merdevine, dihvana, odaja, sobe, mutvak, hamam, sećije, avlija ograđena tarabama koje su zamijenile nasilno srušene duvarove bila su mjesta moje dječije igre i radosti. Bejtulah-aga je kupio kuću od oca Hula Đedovića, a ovi posljednji od Burdžovića. Svipomenuti su rahmetlije, a ja od djeteta postao čovjek koji gazi šestu deceniju života.
U Tršovoj kući i danas žive Muzurovići. Iako je imala više popravki i određenih građevinskih radova kuća i danas ima skoro se može reći autentičan izgled, bar kada je vanjski dio kuće (fasada) u pitanju. Da se radi o rodnoj kući Rifata Burdžovića – Trša osim sjećanja nas starijih rođenih Bjelopoljaca danas niko ne može znati. Kuća je hvala Bogu odoljela zubu vremena ali sve je prekrila prašina zaborava. Da je na kući postavljena ploča sa natpisom danas bi znali o čijoj kući se radi. Nažalost, djeca iz 3-će Sandžačke brigade, ulice u kojoj se nalazi Tršova kuća ne znaju o Tršu ni riječi. Legenda otpora fašizmu i ponos bošnjačke ljubavi prema Sandžaku zahvaljujući nama polahko odlazi u zaborav.
Ali zato zahvaljujući našem nemoralu i domaćim izdajnicima, obožavaocima komformizma i negatorima svega bošnjačkog naša djeca pjevaju pjesme Cecine. Roditelji djece, Cecinih obožavalaca propagiraju otvaranje tzv. Crnogorskih kuća među političkim emigrantima od New Yorka, Luxemburga… dezorijentacija i kolektivno ludilo komfora zahvaća i bošnjačku naciju. Roditelje i djecu. Postajemo li zbog neodgovornih pojedinaca bezoblična masa koju drugi oblikuju onako kako njima odgovara. Istinske vrijednosti i robovanje Bogu zamijenili smo obožavanjem dželata. Zato nam i Kur’an govori; „Ustraj na Allahovom putu pa makar sam ostao…“ Autor: Ibrahim Čikić
Plav, Gusinje, Šahovići, Bijeljina, Višegrad, Prijedor, Srebrenica… opasno upozoravaju. Životni prostor kolektiviteta bošnjačkog naroda zastrašujuće se smanjuje, podsjeća na Španiju i nestanak Maura. Dok se pojedinci enormno bogate na propasti vlastitog naroda, Bošnjaci nestaju. Ekstremno bogastvo služitelja kumira, iste dovodi do samoobmane. Oni su „dobri“ Muslimani-Bošnjaci i njih niko dirati neće, tako razmišljaju. Slijepo obožavaju i podanički slušaju. Porodice i vlastite stomake pune bošnjačkom nevinom krvlju. Trguju stotinama hiljada pobijenih nevinih bošnjačkih žrtava, a zarad vlastitog dobra. Tako se u zlo udomljuju. Prebivalište njihovo bit će žestoka vatra. Kad postanu svjesni za šta su se prodali bit će im prekasno.