Negdje krajem 90-tih prošlog vijeka, naš prijatelj Esad je od Sarajlije koji je sa svojom porodicom, bježeći od ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini utočište našao u Baru, na poklon dobio prelijepu grafiku sa motivom nekog istočnjačkog grada.
S obzirom da je u porodičnoj biblioteci imao i “Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini” Husrefa Redžića, slikar čiji potpis se nalazio na pomenutoj grafici, Esadu nije bio nepoznat. Naime, Mirsad Dizdarević je autor većine veoma upečatljivih likovnih priloga u ovom epohalnom djelu bosansko-hercegovačkog akademika H. Redžića.
Međutim, početna sumnja u porijeklo dobijene grafike, pojačala se kada mu je ponuđeno na prodaju još nekoliko djela istog autora. To je bio i više nego dovoljan razlog da odbije ponudu.
Maja 2004. godine, prilikom kraćeg boravka u Sarajevu, Esad je riješio da ostvari višegodišnji naum i potraži autora pomenute grafike, pitajući se da li je uopšte i preživio netom okončani rat, čiji tragovi su se mogli vidjeti na svakom koraku. U nekoliko galerija na Baš- čaršiji, nije uspio doći do bilo kakve informacije, pa je riješio da okuša sreću preko telefonskog imenika. Od sedam lica sa istim imenom i prezimenom, na četvrti poziv javio se “pravi” Mirsad Dizdarević,. Ispravio je Esada da nije slikar, kako ga je ovaj oslovio na početku, već arhitekta. Pošto se Esad predstavio i objasnio razlog javljanja, Mirsad je priznao kako je u prvi mah pomislio da se radi o “neslanoj” šali. Osim toga, baš tih dana je imao ponudu u vezi neke izložbe u Crnoj Gori.
Ispričao je, potom, kako je u prošlom ratu tek 1994. godine sa Grbavice jedva živu glavu izvukao. U međuvremenu, ni svom rahmetli ocu, koji se nalazio u opkoljenom gradu, nije mogao pomoći. U svom stanu, koji je nakon njegovog bjekstva spaljen, ostavio je na stotine crteža i akvarela. Prethodno je, između ostalog, bespomoćno posmatrao kako mu odvoze automobil.
Tokom rata, za UNPROFOR-ce u Sarajevu radio je slike na kutijama cigareta, kako bi preživio. Nakon okončanja sukoba, odlučio je da “podvuče crtu” ispod svega što je preživio, ne želeći da se suočava sa prošlošću. Kako bi sačuvao razum, morao je da pokopa sve za sobom. Grafiku koju je Esad ponudio da vrati, odbio je da primi natrag i halalio mu je istu. Uzgred, objasnio je Esadu da ta grafika predstavlja Čerkesku mahalu, stari dio Bagdada koji je u potonjem bombardovanju sravnjen sa zemljom. Inače, među svojim izgubljenim radovima u stanu na Grbavici, brojni su bili motivi iz Bagdada i Trogira. Jedna takva grafika vrijedi minimum 300 eura, jer je za njenu izradu potrebno najmanje mjesec dana.
Ipak, rekao je da mu je drago što mu se Esad javio, i to baš iz Crne Gore koja je iznjedrila izuzetne slikare koje veoma cijeni.
Mirsad nije pozvao Esada da se upoznaju, a ovaj se, opet, bojao da to predloži, pretpostavljajući da bi taj susret mogao da probudi neka neželjena sjećanja kod njegovog sagovornika.
Kao što je i naglasio tokom razgovora, Mirsad nije želio da zna kod kog su završila njegova djela iz opljačkanog stana na Grbavici.
Esad nam je na kraju ispričao da su se njegovi sugrađani iz izbjeglištva nakon rata vratili u stari sarajevski komšiluk, kao da ništa nije bilo… Pretpostavlja da i sada, kao i prije rata, sa svojim susjedima (možda, čak, i sa Mirsadom) kahvenišu i seire, uzajamno se pretvarajući da su ponovo “stara raja”…
04.01.2016.g./ 24.Rebiu-l-evvel 1437.H.