Iako je sagrađen još prije više od 130 godina, malo je raspoloživih podataka o mlinu na starobarskom izvorištu Kajnak.

Prema dokumentaciji Uljare Andrije Prelje, “… Godine 1886. podigao je fabriku Vrbica Mašo, koju je neko vrijeme održavao, pa je prodao Iličković Blažu, a ovaj Popović Špiru, iz kojeg sam je ja kupio 1918 godine…”.

 

 

 

 

 

 

 

(fotografije barskog Zavičajnog muzeja)

 

“Vrbica Mašo – crnogorski vojvoda, visoki državni činovnik, ministar… U napadu na Bar 1877/78., komandovao je glavninom crnogorskih snaga… a 1888. podigao je fabriku sapuna u Baru. Zbog sukoba s knjazom Nikolom, napustio je Crnu Goru 1892. godine…” (Istorijski leksikon Crne Gore, 5.)

 

 

 

 

 

 

Iz dokumenta od 1932,g., mlin na rijeci Rikavac posjedovali su, među ostalim, Jovo Martinović, braća Petar i Božo Cretenčić, te Jakov Vreteničić (koji je imao dva mlina, od kojih jedan za žito), kao i Vučinić Nikola…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Preljin mlin je 1935.g., “imao pet zaposlenih radnika, za period novembar 1935. – januar 1936., sa prosječnim radnim vremenom devet sati, a proizvedeno je 18.000 kgr. maslinovog ulja, blizu 2 vagona… Ostalo je 5 vagona maslinove komine, koja je prodata I dalmatinskom trgovačkom društvu u Dubrovniku, radi prerade za dobijanje ulja potrebnog za pravljenje sapuna… Predlaže se jači nadzor u pogledu gajenja maslina, jer uslijed neracionalnog gajenja, na maslinama se pojavljuju razne bolesti, te prijeti potpunom uništenju maslina, uslijed čega bi naravno propala i ova grana industrije… Olakšanje od poreze i opštinskih prireza, olakšalo bi donekle i suviše težak položaj, u kome se danas preduzeća nalaze… Bar, 13.II 1936.g. Andrija Prelja”

U “Osnovnim podacima” od 14.marta 1936.g. navodi se da se u mlinu “oko 6 vagona maslinovog ulja može proizvesti”…

Prema dokumentu Načelstva Sreza Barskog, od 27.VII 1938.g., Andriji Prelji se izdaje povlastica za iskorišćavanje vodnih snaga potoka Bunara (Kajnaka) za pokretanje vodenice sa dva vitla… Vrijeme trajanja ove povlastice je 1.januara 1967.g. … Po isteku roka trajanja povlastice, nova povlastica daće se istom povlastičaru, a pod uslovima koji će biti propisani od strane Min. Fin. i Građ. …”

Prema Kupoprodajnom ugovoru od 18.aprila 1940.g. Andrija Prelja je braći Salaković, Mustafi i Mahmutu, prodao mlin “sa dva džardina, jedan sa istočne a drugi sa sjeverne strane prodate kuće, koja se graniči: “od istoka rijeka Bunar, od juga imovina Boža Br. Vreteničić i sa zapada i sjevera opštinski put. U prodatoj kući nalazi se uljana makina. Ova nepokretnost prodata je za svotu dinara 150.000.- Također prodavaoc prodade i … dva uljana mlina, dvije prese i to: jedna hidraulična a druga modravida, dva kazana, dva kašuna od cinga i sve druge pokretnosti koje se nalaze u prodatoj kući, uljari… za 50.000 dinara.”

Andrija Prelja 13.VII 1940. obavještava Trgovinsko-industrijsku i zanatsku komoru u Podgorici, da je svoje preduzeće prodao Salaković Mahmudu iz Pečurica.

Uprava državnih monopola Kraljevine Jugoslavije, Odeljenje za tečno gorivo, svojim dopisom od 19.jula 1940.g. “nalaže Uljari Salaković Mahmuta da od 1.septembra … u cilju obezbeđenja ratne proizvodnje, snabde svoje preduzeće rezervom maziva i tečnog goriva… pod pretnjom kaznom po vojnim propisima zbog nemogućnosti izvršenja dodeljenog ratnog zadatka.”

Godine 1946., Salakovićima je mlin bio nacionalizovan od strane novih vlasti, da bi jedno vrijeme u njemu radila “Klaonica Komunalnog preduzeća iz Bara”, a 1952.g. je vraćen vlasniku. Međutim, prema raspoloživoj dokumentaciji, Salakoviću je dugo vremena odbijan zahtjev za “dozvolu za meljavu maslina”.

Godine 1954. Mahmut Salaković se obraća Preduzeću za preradu maslina i voća u Starom Baru, sa molbom za povraćaj oduzete pokretne imovine u periodu nacionalizacije, odnosno finansijsku nadoknadu za isto. Nema podataka kakav je bio ishod te molbe ali je,

prema Ugovoru iz 1963.g. Salaković Mahmut dao u zakup svoj mlin Preduzeću za preradu maslina i voća “Primorka” u Starom Baru, za iznos od 450.000.- dinara.

Iz dokumenta od 27.septembra 1974.g., “Salaković Rahima, nakon smrti njenog muža Salaković Mahmuta, preuzela je vođenje Radnje za preradu maslina u Starom Baru, a preko stručnog poslovođe Bećović Alije…”

Koliko smo uspjeli saznati, porodica Salaković Mahmuta se odselila za Tursku, a njihov mlin je neumitno propadao nakon njihovog odlaska.

Avgusta 2015.g., mlin, odnosno ono što je preostalo od njega, kupili su Tom Quilliam iz engleskog grada New Castle, i njegov ortak Chriss iz Australije.

Zajedno sa  djevojkama Sophie i Zoyom i prijateljem Jaxonom i drugim, ambiciozno su krenuli sa rekonstrukcijom starog mlina. U skladu sa tradicijom svojih novih susjeda, prije početka radova zaklali su i kurban.

( fotografija preuzeta sa: www.facebook.com/thegrovemontenegro)

Za razliku od prvobitnog zdanja, izgradili su još i potkrovlje, tako da sada raspolažu sa objektom od oko 700m, kao i donjim od 900m i gornjim dvorištem od 1000m.

Nastojali su da objekat i okoliš zadrže prvobitni izgled. Najveći dio radova izvode sami. Veliki problem predstavljao im je prethodno nestručno renovirani krov.

Tokom radova na objektu, u jednom od zidova su pronašli stari nišan, koji su postavili na stazi koja se spušta prema rijeci.

 

Naš prijatelj Nesib Pepić je uspio da pročita dio natpisa sa nišana:

“…El- Merhumu'l- Magfur Tahir bin Islam… Ruhuna El- Fatiha”

(“…Umrli kojem je potreban oprost Tahir sin Islamov… Fatiha pred njegovu dušu”)

Možemo samo pretpostaviti kako se ovaj nišan našao ugrađen u zidine starog mlina?

Sa druge strane staze, naspram nišana, postavili su stub koji, vjerovatno, potiče iz dosta starijeg perioda.

 

U zidovima je nađeno još nekoliko uklesanih simbola koji, vjerovatno, predstavljaju veoma prisutnu rozetu na ovim prostorima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U jednu od starih presa, ukomponovan je kamin, dok će i ostatke ostalog nađenog inventara sačuvati i nastojati da, takođe, adekvatno uklope u ambijent.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U gornjoj bašti je zasađen mali vrt, a na jednom drvetu napravljena platforma za djecu. Korijander i drugo začinsko bilje su neizostavni, s obzirom da su Tom i Chriss i vrsni kulinari.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovi mladi ljudi su već naučili dosta naših riječi. Planiraju da do maja mjeseca osposobe hostel, koji će biti i svojevrstan centar gdje će se okupljati mladi umjetnici svih profila. Tom je, inače, muzičar i svira saksofon.

Oduševljeni su Crnom Gorom i Starim Barom u koji su se zaljubili na prvi pogled. Međutim, nikako ne mogu da shvate nemar ovdašnjeg stanovništva prema svojoj sredini. Tako, na primjer, frapirani su činjenicom da se akvadukt gotovo ne vidi od brojnih kuća koje svakodnevno niču okolo. Isto tako, zgroženi su odnosom mještana prema svojoj kulturnoj baštini i ogromnim količinama smeća, koje možete vidjeti svuda okolo, ponajviše u rječici koja teče pored mlina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Niko im do sada nije ponudio pomoć. Voljeli bi da uspostave saradnju sa nekim stručnjacim iz oblasti kulturno-istorijske baštine.

Sa ovim mladim, ambicioznim ljudima, Bar je postao još bogatiji. Obnovom Mlina Salakovića, koji je godinama stajao usamljen i ruiniran, oni su pokazali spremnost da postanu aktivni sudionici u postepenoj obnovi starih objekata, koji su preživjeli.

Hostel će se zvati, u skladu sa okolnim maslinjacima, “The Grove Montenegro”.

Možda će dežurni dušebrižnici pronaći neke zamjerke Tomu i njegovim prijateljima na realizaciji ovog projekta, iako je očigledno koliko je, osim finansijskih sredstava, uloženo ljubavi u sve to.

U svakom slučaju, usuđujemo se primijetiti da je stari mlin prošao mnogo bolje od bedema tvrđave ili starobarske kaldrme.