NATONATO (North Atlantic Treaty Organization) je kao vojni savez osnovan 1949. godine. U početku, praktično okuplja zemlje koje su ranije uglavnom bile korisnice novčane pomoći SAD poslije Drugog svjetskog rata (tzv. ‘Maršalov plan’- uspostavljanje dominantnog uticaja SAD u Evropi). NATO je, u stvari, postao samo vojna komponenta američke dominacije. Radi raspodjele te pomoći, zapadnoevropske države su obrazovale OEEC (Organization for European Economic Cooperation), inače preteču današnje EU.

Istorijat Amerike je vrlo interesantan i nadasve poučan:
osvajanjem teritorija Sjevernog i Južnog kontinenta gotovo su istrijebljeni starosjedioci- Indijanci, koji i danas uglavnom žive u rezervatima i predstavljaju dio američkog folklora.
U građanskom, tzv. ratu Sjevera i Juga, bilo je takođe masovnih pokolja među zaraćenim stranama… Na samom kraju II svjetskog rata bačene su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Iako je Japan već bio na koljenima, to nije odvratilo Ameriku od krvave demonstracije snage, koristeći najnovije zastrašujuće oružje i uništivši stotine hiljada nedužnih života. Nijesu pošteđene ni kasnije generacije, jer se i danas osjećaju posljedice tog monstruoznog čina.
Rat u Vijetnamu je bio nova smrtonosna američka avantura, koja je uzrokovala neslućena stradanja i razaranja.
Nakon povlačenja iz Vijetnama počela su da izbijaju na vidjelo „junačka“ (ne)djela čuvenih američkih marinaca opjevanih u brojnim književnim i filmskim novelama, a koji danas tu „slavnu“ tradiciju nastavljaju na teritoriji zemalja Bliskog i Srednjeg istoka.
U strukturama NATO kao vojnog saveza u svim komponentama SAD apsolutno dominiraju u svakom pogledu. Osnova NATO-ve moći je strah, a ono što se dešava u Iraku i Avganistanu je mrlja na savjesti čovječanstva!

Članice NATO-a su potpora politici SAD-a, svjetskog siledžije koji ne bira sredstva, kršeći međunarodno pravo invazijama na druge zemlje u kojima imaju vlastite interese i ubijajući milione ljudi, podupirući teroriste i diktatore širom svijeta (koji se poslije mogu od njih odmetnuti, kao Sadam Hussein i Osama Bin Laden), svrgavajući neposlušne vlade malih zemalja kombinacijom međunarodnih sankcija i tajnih službi, finansijski izrabljujući siromašne zemlje putem MMF-a i WTO-a, a sve pod maskom tobožnjeg širenja demokratije.
Kako kaže poznati pisac i antiratni aktivista Tarik Ali: „Rat je sada legitimni instrument dok god se koristi uz odobrenje SAD ili, radije, uz direktno učešće SAD. Ova kolonizacija 21.vijeka je potpomognuta globalnim medijskim mrežama, potpornim stubom za političke i vojne operacije…“.
Iako je prethodni američki predsjednik Bush Junior nakon događaja 11.septembra 2001. javno pozvao na krstaški rat, ne treba smetnuti s uma da se prevashodno radi o ratovima iz interesa, oličenim u naftnim barelima i trgovini, tj. oslobađanju od viška nagomilanog oružja.

Prijem Crne Gore u EU uslovljava se prijemom u NATO! Međutim, primjer Turske ne govori u prilog tome. Iako je Turska jedna od najstarijih članica NATO-a i jedan od najvažnijih partnera u Evropi i Aziji, njen prijem u EU se već niz godina odlaže uz postavljanje sve novih i novih uslova. Koliko u tim uslovljavanjima ima smisla govori i slučaj Kipra, gdje je organizovan referendum o ujedinjenju. Kiparski Turci glasaju za ujedinjenje, a Grci su protiv. Naravno, nakon toga kiparski Grci su nagrađeni prijemom u EU! Dio podijeljene države je postao članica EU, iako na granici razdvajanja sa dijelom koji je pod kontrolom Turaka, još uvijek djeluju mirovne snage UN!?

Karakteristično je i nereagovanje, bolje rečeno američka bezrezervna podrška u svakom pogledu cionističkim zločinima nad palestinskim civilima, među kojim je i veliki broj djece. SAD neprekidno koriste pravo veta na sve odluke UN-a kojim se osuđuju zločini cionističkog režima i nepoštovanje međunarodnog prava. Slikovit je primjer i upotrebe oružja za masovno uništavanje (kasetne i fosforne bombe, kao i municija sa osiromašenim uranijumom) u Gazi, najvećem koncentracionom logoru na svijetu. Tako osim brojnih žrtava i ekstremnih fizičkih razaranja, kao posljedicu imamo i kontaminaciju teritorije, što se rapidno odražava na zdravlje preživjelih ali i njihovog potomstva u narednim generacijama: povećan broj kancerogenih oboljenja, veliki broj smrtnosti novorođenčadi, rađanje djece sa degenerativnim promjenama…

Naravno, crnogorski režim prvenstveno interesuje saradnja sa Izraelom, jednom od prvih zemalja koje su priznale nezavisnost Crne Gore. Prema riječima njegovih zvaničnika, Izrael namjerava da razvije različite oblike saradnje i pomoći Crnoj Gori kako bi ona lakše ušla u NATO. S tim u vezi, interesantna je izjava zamjenika direktora MIP Izraela za Centralnu Evropu i Evroaziju Pini Avivi-a koji kaže: „…Znamo da želite da modernizujete svoju vojsku i postanete članica NATO i smatramo da Izrael može biti veoma bitan partner u ostvarenju te namjere…“. Kakve su namjere Izraela možemo pretpostaviti i na osnovu njihove bliske saradnje sa Miloradom Dodikom i njegovim saradnicima u RS-u. Inače, Izrael nije član NATO!

U medijima, u okviru NATO kampanje je sve češći horski nastup onih koji ponavljaju neophodnost stavljanja „pod kišobran NATO-a“. A koliko je taj „kišobran“ efikasan? Prema američkim zvaničnicima, krivci za događaje 11.septembra 2001. su teroristi sa završenim kraćim pilotskim kursom. Da li je pomenuta akcija proistekla iz njihove izuzetne obučenosti, ili je kriva nesposobnost najjače vojne sile na svijetu? Takođe treba imati u vidu da su američke, tj. NATO snage sve ratove vodile na tuđoj teritoriji. Neselektivno uništavanje ciljeva, čemu u prilog govori veliki broj civilnih žrtava (u NATO žargonu- ‘kolateralna šteta’), karakteristično je za njihovo ratovanje. Nezavisni vojni analitičari su nepodijeljenog stava da su rezultati njihovih vojnih akcija, osim diskutabilnog karaktera, uglavnom bili katastrofalni! Hronološki gledano, spisak je impozantan, SAD-NATO ratuje-raketira: … Koreja 1950-1953, Gvatemala 1954, Indonezija 1958, Kuba 1959-1961, Gvatemala 1960, Kongo 1964, Peru 1965, Laos 1964-1973, Vijetnam 1961-1973, Kambodža 1969-1970, Gvatemala 1967-1969, Grenada 1983, Liban 1983-1984, El Salvador i Nikaragva osamdesetih, Libija 1986, Iran 1987, Panama 1989, Avganistan 1998, Jugoslavija 1999, Avganistan 2001, Irak 2003, Libija 2012…

Ambasadorka SAD u Crnoj Gori ovih dana putem medija čestita crnogorskim građanima božićne i novogodišnje praznike, sa osvrtom na pristupna poglavlja sa EU, naglašavajući poglavlja 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i 24 (Pravda, sloboda i bezbjednost). Tako Njena ekselencija Su K. Braun podsjeća da je „ambasada SAD ponosna što doprinosi tom napretku kroz obimni program vladavine prava, uključujući podršku kroz programe jačanja policije i pravosuđa…“.
Koliko su iskrene demokrate i borci za ljudska prava, govori i insistiranje SAD-a na potpisivanju famoznog sporazuma zv. „Član 98“, kojim se potpisnice obavezuju da Međunarodnom krivičnom sudu neće izručivati državljane SAD, koji bi pred tim sudom mogli biti optuženi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, što je u suprotnosti sa stavom EU… Crna Gora je ovaj sporazum potpisala aprila 2007. i time ušla u krug od preko 100 država, uglavnom iz Trećeg svijeta, koje su se obavezale da neće izručivati američke državljane optužene pred Međunarodnim krivičnim sudom, ako se nađu na njenoj teritoriji. Ovaj sporazum je još uvijek na snazi iako je Brisel krajem 2009. zahtijevao raskidanje istog uz obrazloženje da dokument nije u skladu sa zakonodavstvom EU.
Osim toga, na djelu je nepoštovanje čak i američkih zakona. Osumnjičeni za terorizam se lišavaju slobode na neodređeno vrijeme, bez prava na sudski postupak. Kidnapovanja i torture u tajnim zatvorima u zemljama članicama NATO-a, uz mučenje zatočenika najmonstruoznijim metodama (fizička tortura, seksualno zlostavljanje, simulirano davljenje…) a o čemu postoji mnoštvo materijalnih dokaza u vidu foto-video materijala i svjedočenja neposrednih aktera u tim mučenjima.
Svjetski mediji su takođe objavili saznanja da, prema zaključcima jedne istrage, „ljekari i psiholozi koji rade za američke oružane snage krše etički kodeks pod instrukcijama ministarstva odbrane i CIA učestvujući u mučenju i ponižavajućem postupanju prema osumnjičenima za terorizam. U studiji Radne grupe za pitanja medicinskog profesionalizma zaključuje se da su poslije terorističkih napada 11.septembra 2001. zdravstveni radnici pri vojsci i obavještajnim službama „osmišljavali i učestvovali u okrutnom, nehumanom i ponižavajućem liječenju i mučenju privedenih. Mučenja su zabilježena u američkim zatvorima u Avganistanu, Gvantanamu na Kubi i tajnim zatvorima CIA…“.
S tim u vezi, američki pisac i borac za ljudska prava Naomi Volf, navodi: …Čuveni američki federalni zatvor Alkatraz, zatvoren 1963. jer se smatralo da je nehuman, gdje su bili humaniji uslovi nego u Gvantanamu. Na primjer, robijaši u Alkatrazu koji bi prekršili pravila ili se ponašali nasilno, kažnjavani su smještanjem u „D blok“, gdje ćelije nemaju prozora; U Gvantanamu, nijedna ćelija koja je pokazana novinarima nema prozore ni prirodnu svjetlost. Samica u „D bloku“ je smatrana najtežom kaznom i nikad nije korištena duže od 48 sati. U Gvantanamu- robijaši borave u samicama danima ili nedjeljama, što može izazvati psihozu. Isto tako, zatvorenici u Alkatrazu su imali pristup dobro opremljenoj biblioteci, mjesečne posjete članova porodice i dostavu pošte. U Gvantanamu, suprotno pravilima Crvenog krsta, zatvorenici nemaju pravo na posjete ili poštu od porodice, čitanje je dramatično ograničeno, a vijesti cenzurisane. Čak ne dobijaju obavještenja o smrti roditelja ili djece. Zatvorenici u Alkatarazu su, takođe, imali osnovnu privatnost. Na ulazu su skidani potpuno ali su potom nosili odjeću i tuširali se u istopolnim grupama sa muškim stražarima. Nasuprot tome, zatvorenici u Gvantanamu moraju da se tuširaju u pojedinačnim tuš kabinama koje se nalaze na glavnim hodnicima a sprijeda je staklo, što ih potpuno izlaže pogledima žena- stražara.
I, naravno, zatvorenicima iz Alkatraza se sudilo na sudovima, branili su ih advokati čija komunikacija sa njima je bila povjerljiva i izricane su im presude za njihove zločine. Ljudima u Gvantanamu se nikad nije sudilo, njihova komunikacija sa advokatima se nadzire a njihovim braniocima nije dozvoljeno da novinarima ili tribunalima saopšte na koji način su iznuđivana priznanja od njihovih klijenata jer su metode isljednika, za koje pritvorenici kažu da uključuju torturu, povjerljive…“

U Crnoj Gori se vodi agresivna kampanja od strane aktuelnog režima sa svojim „satelitima“ i NVO koje su obilno potpomognute finansijski i logistički. I sve to iz državnog budžeta!

Čak su i neki vjerski dužnosnici aktivno uključeni u lobiranje za ulazak Crne Gore u NATO. Slikovit je primjer aktuelnog reisa Fejzića koji prilikom posjete tadašnjem američkom ambasadoru u Podgorici izjavljuje: „…Vaša zemlja gospodine ambasadore je puno učinila u proteklih 15 godina da na Balkanu napokon dođe mir a u tom periodu muslimani Balkana su bili jako ugroženi… Ubijeđen sam da će muslimani u Crnoj Gori podržati sve demokratske procese uključujući ulazak Crne Gore u NATO savez čime bi ovi prostori ojačali stabilnost kako Crne Gore tako i regiona…“ („Vijesti“, 28.9.08.)
Nažalost, reis ne ostaje samo na verbalnoj podršci, već se aktivno uključuje i u odlazak crnogorskih oružanih snaga u Avganistan, pa tako u „vijestima“ od 30.01.10.g. između ostalog se navodi: „…Dvodnevno predavanje o načelima islama, praznicima, islamskim imenima i pravilima kulturnog ponašanja u islamskim zajednicama održano je na Vojnom aerodromu u Golubovcima u organizaciji Ministarstva odbrane i Islamske zajednice u Crnoj Gori. Predavanje, koje je održao reis Islamske zajednice Rifat Fejzić, organizovano je u okviru pripreme prvog crnogorskog kontigenta koji će početkom marta biti upućen u ISAF misiju u Avganistanu…“.
Koliko su predavanja reisa Fejzića bila uspješna slikovito govori primjer dvojice crnogorskih oficira, Simonovića i Nikolića, koji pred polazak poručuju „da su spremni za tu misiju, da ih nije strah budućih zadataka u Avganistanu, već da osjećaju ‘pozitivnu tremu'“. I još: „Mi smo se više od godinu dana pripremali, strah ne postoji, ni trema, već želja da se zadatak obavi što bolje i kvalitetnije, u duhu stare pravoslavne molitve – Gospodu na čast, roditeljima na radost, a otadžbini na korist“…

Mreža nevladinih organizacija, uglavnom okupljenih u okviru koalicije „Ne u rat!- Ne u NATO!”, nastupa bezvoljno i apatično. Obzirom da su u najvećem broju, kao i kada su političke partije u pitanju, prosrpske orijentacije, neminovan je akcenat na „ugroženom srpstvu“ i „vjekovnoj borbi protiv Turaka“ i „bedemu protiv nadirućeg islama“… Nikako da shvate da su te floskule već davno potrošene! Na osnovu dosadašnjih istupanja, može se osnovano zaključiti da oni na tom polju djeluju bezvoljno, bez trunke entuzijazma i nadasve neiskreno. Pa čak i prisutna doza ispoljavanja neslaganja sa ulaskom Crne Gore u NATO, uglavnom je proistekla iz namjere da se na taj način dodvore svom biračkom tijelu koje nije zaboravilo „Milosrdnog anđela“ u Srbiji i Crnoj Gori 1999. Da li iko može povjerovati u nebulozne izjave NATO zvaničnika da je za uklanjanje Miloševićevog režima, bilo neophodno uništiti značajan dio infrastrukture i uzrokovati stradanje brojnih građana tadašnje SRJ: „…Za 78 dana NATO bombardovanja tadašnje SRJ 1999-te, 1002 pripadnika Vojske Jugoslavije i oko 2000 civila je poginulo, 6000 ljudi je ranjeno, 54 objekta putne infrastrukture je uništeno, od čega 45 mostova, kao i 300 škola, bolnica i zgrada državne uprave, 176 spomenika kulture, od kojih 23 srednjevjekovna manastira teže je i lakše oštećeno. 1150 borbenih aviona NATO alijanse na SRJ lansiralo 420 000 projektila, ukupne mase 22 000 tona, materijalna šteta pričinjena bombardovanjem procjenjuje se na 30-100 milijardi dolara („Vijesti“, 10.4.2013.g.)“. Vrlo je vjerovatno da mnogi angažovani opozicioni političari uveliko kalkulišu kako što plodonosnije unovčiti svoj pristanak za priključak NATO alijansi?!

Međutim, po svemu sudeći ni oni koji se deklarativno zalažu za pristupanje CG u NATO nijesu sasvim iskreni u tome. Jedan od razloga je epska vjekovna ljubav prema „majčici Rusiji“, a prevashodno što cjenkanje oko apsolutnog imuniteta i finansijskih benefita (izraz koji tako često slušamo u posljednje vrijeme) još uvijek traje. Naravno, treba imati u vidu da vrh ovdašnjeg režima ima razloga za duboku zabrinutost, jer se ne postavlja pitanje njihovog opstanka na vlasti, već sasvim izvjesne krivične odgovornosti za sva nepočinstva tokom protekle dvije decenije (od aktivnog učešća u ratnim dešavanjima i zločinima od 90-tih godina prošlog vijeka pa naovamo, pa do nemilosrdne pljačke društvene imovine čime su brojni građani dovedeni na rub propasti). S tim u vezi, zaista besramno zvuči izjava aktuelnog šefa diplomatije da „ekonomskog razvoja u dugom roku nema, ukoliko Crna Gora ne savlada zadatke koji se odnose na uspostavljanje sistema vladavine prava i uđe u EU i NATO…“.

Ovih dana javnost je upoznata i da DPS planira da ubuduće promoviše NATO kroz mrežu svojih aktivista i volontera na terenu… „Cjelokupna partijska infrastruktura biće okrenuta promovisanju NATO, iskoristićemo svoje resurse i autoritet koji imamo kod svojih i birača drugih partija…“. Vjerovatno je u skladu s tim i izjava Vujanovićevog savjetnika Veljovića, koji u svoju odbranu od optužbi za zloupotrebu državnih resursa i policijskih službenika u političke svrhe, navodi da je na skupu u policijskom kampu na Zlatici govorio samo o NATO integracijama, kao i da ga je Savjet za NATO ovlastio da sa pripadnicima službe razgovara na temu atlantskih integracionih procesa a ne kako se treba angažovati na terenu i što više ljudi ubijediti da glasaju za DPS… U nekim normalnim okolnostima ovakve izjave bi svakako uzrokovale makar ostavku i predsjednika i njegovog savjetnika, a o krivičnoj odgovornosti da i ne govorimo. Međutim, ako se prisjetimo nekih početaka kampanje za NATO, onda nam sve biva jasnije: „…Kampanja za NATO u Crnoj Gori biće optimistička, edukativna, vedra, uz jasne i kratke poruke, predložio je Vladin tim u svom trećem Akcionom planu za primjenu Komunikacione strategije… Neobrazovani, siromašni, žene i Srbi biće ciljne grupe planiranih aktivnosti za povećanje podrške članstvu u NATO. Kampanja će se bazirati na dvije kategorije građana- neodlučne i protivnike NATO-a. Marketinška agencija MAPA (koju vodi režiserka Radmila Vojvodić) kao neodlučne identifikuje „neobrazovanije i siromašnije kategorije stanovništva i žene“, a kao protivnike članstva „one koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, glasaju za prosrpske partije, vezuju se za Srpsku pravoslavnu crkvu i osjećaju bliskost sa Srbijom i Rusijom“, uz napomenu da oni čine trećinu ukupne populacije…“

I vjerni saradnik i učesnik u vlasti od svog osnutka, Bošnjačka stranka, podržava ulazak Crne Gore u NATO, „jer je to u interesu regionalne sigurnosti, mira i stabilnosti…“ Osnovni segment programa BS-a jeste da „Crna Gora treba da bude dio velikog procesa evropskog ujedinjavanja, ali i evroatlantskih integracija, čime bi pokazala da želi podijeliti vrijednosti demokratije, prosperiteta, socijalne i tržišne ekonomije i poštovanja ljudskih prava…“.

Od Muslimana/Bošnjaka u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, kao i Albanaca na Kosovu, očekuje se bezrezervna podrška NATO integracijama. U prilog takvim očekivanjima ide učešće NATO snaga u akcijama u BiH 1994/95., na Kosovu i u Srbiji od 24.marta do 10.juna 1999. Međutim, treba imati na umu da su se sukobi mogli, ako ne izbjeći, a ono mnogo ranije okončati i uz daleko manje žrtava, da je za to postojala volja Alijanse. O svim planiranim i potom realiziranim zločinima, pa i onom u Srebrenici, blagovremeno se raspolagalo adekvatnim obavještajnim saznanjima. Ne treba zaboraviti da je Srebrenica predstavljala tzv. ‘zaštićenu zonu’, pod jurisdikcijom UN i angažovanjem holandskog bataljona. Holandija je, da podsjetimo, članica NATO-a od osnivanja.
Zaista je žalosno slušati afirmativne izjave čelnika stranaka koje u svom nazivu imaju prefiks „socijalistički“, „demokratski“, „pozitivni“, „pravedni“…, a koji se aktivno zalažu za ulazak u krvavu vojnu alijansu, pa čak tome daju i značajno mjesto u svojim partijskim programima. Oni čak ni teoretski ne vide Crnu Goru kao neutralnu!
„…U NATO treba ući kako bi se sigurnosna komponenta potpuno zaokružila i kako bi prestala svaka sumnja da bi se nekakav konflikt mogao desiti u budućnosti… Ono što jeste naša želja jeste osigurati bolju budućnost za sve naše građane, kroz ispunjavanje standarda, koji u našem slučajevu podrazumijevaju i političke kriterijume. To između ostalog podrazumijeva reformu službi, kako javnih tako i tajnih. Želimo institucije koje će otkrivati korupciju i organizovani kriminal, umjesto što vrijeme troše na izvještaje ko sa kim sjedi u kafani, ko za koga glasa, i šta na telefon pričaju političari ili strane diplomate…“ Ovako istupa jedan od lidera Pozitivne Crne Gore! Međutim, nije valjda da je magistar političkih nauka zaboravio da su nedavno svi mediji brujali o aferi prisluškivanja američkih sigurnosnih službi, čija meta su bili čak i lideri vodećih zapadnoevropskih zemalja i njihovi bliski partneri u NATO alijansi? O tome koliko su američke službe primjer za ugled govore i podaci sa kojim je javnost upoznao jedan od njihovih bivših agenata, Edward Snowden. (Tzv. ‘zviždač’ i bivši zaposlenik CIA-e, radio je kao savjetnik za nacionalnu službu sigurnosti SAD, da bi potom predočio javnosti tajne dokumente koji su pokazali postojanje velikog broja tajnih projekata nadziranja kao npr. PRISM i Boundless informant i dokumente koji pokazuju da su SAD provodili hakerske napade u računare diljem svijeta, između ostalog i tokom sastanka G-20 u Londonu 2009., u Hong Kongu kao i Kini. Snowden je predao dokumente novinarima The Guardiana i The Washington Posta u aprilu 2013.)

Postavlja se pitanje gdje su oni kojima su građanske slobode svetinja?
Sa časnim izuzecima, ćuti gotovo cjelokupni intelektualni milje u Crnoj Gori, kao i većina NVO koje se deklarativno zalažu i bore za ljudska prava.

Gdje je i kojim putem će čojska i sojska Crna Gora?

27.12.2013.g./24.Safer 1435.H.