Kolumne

"Uklanjanjem montažnih objekata oko parka i spomenika otpora fašizmu bjelopoljska opština vrši posljednje pripreme da napadne mezarje u haremu nekadašnje čaršijske dzamije kako bi izgradili poslovni centar čiji su većinski vlasnici članovi i koalicioni partneri DPS. Ovoga puta računajte na otpor antifašista i slobodnoumnih građana, lupeži. Neće moći!"   Ovako piše na svom Facebook profilu, ovih dana, Ibrahim Čikić, jedan od žrtava policijske akcije "Lim", koji je svoju golgotu opisao u knjizi "Gdje sunce ne grije". Kako saznajemo, u Bijelom Polju osnovan je Inicijativni odbor, sa ciljem pokretanja široke akcije suprotstavljanja planiranom izmještanju Spomenika revolucije i izgradnji kompleksa novog gradskog trga. Interesantno je da su u ovom Inicijativnom odboru pretežno građani crnogorsko-srpske nacionalnosti, pa [...]

Nije se još osušilo ni mastilo sa nadahnutih saopštenja Njegoševih vjernih potomaka, a dogodio se novi atak na crnogorsku istoriju, srpstvo, junačke pretke... Desilo se da se neko drznuo da, nakon gotovo pola vijeka, ukloni Kosovku djevojku iz podgoričkog Urgentnog centra.   Aktuelni bakrorez, rađen je prema istoimenom čuvenom djelu poznatog srpskog slikara Uroša Predića. "Kosovka devojka je glavna ličnost u narodnoj pesmi Kosovka devojka: ona je mlada devojka koja posle boja na Kosovu luta po bojnom polju, poji i vida rane ranjenim ratnicima i traži verenika, kuma i devera... Slika Kosovka devojka, nije samo prikaz jedne istorijske scene, rezultat želje slikara Uroša Predića da na platnu ostavi svoje viđenje dešavanja na Kosovu polju [...]

  "Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag." Kao i u ovoj narodnoj poslovici, ovih dana su mnogi pokazali svoj trag. Nekima se ispog građanske odore volšebno ukazala nacionalističko-šovinistička preobuka. Ne kaže se džabe da je košulja bliža od kaputa. Njegoš je ponovo ujedinio i crnogorske suvereniste i one koji su za zajednicu sa Srbijom. Ponovo se u Crnoj Gori lome koplja oko "Gorskog vijenca"i opet se prijeti novom "istragom poturica"... Nevjerovatno koliko je tanka nit koja ovdje dijeli tzv. "građansku" i nacionalističku opciju. Sa podjednakom strašću se na "junačke pretke" pozivaju intelektualci, političari i običan puk, podsjećajući age i begove da je "njihovo prošlo"... Poslije 500 godina [...]

Na seoskom mezarju u Ostrosu nalazi se turbe čuvenog hodže Tahira Kanaćevića (Tahir Kanaqi), kojem pripisuju čudotvorna svojstva, i kojeg zbog toga pohode nevoljnici sve tri vjere. I za života, Kanaći je činio djela za koja kažu "da nijesu s ovog svijeta". Obdaren "čudnim sposobnostima", bio je čuven i poštovan, jer su mnogima isjeliteljska riječ i ruka tog čovjeka bili jedina utjeha i lijek. Kanaćević je rođen 1908. godine, od oca Omera, u Malom Ostrosu. U Tirani je završio osnovnu školu i mekteb, a potom u Velikoj Medresi u Skadru izučio islamske nauke i orijentalne jezike, 1927.godine. U Krajinu se vratio poslije rata i bio imam u Curjanu, Arbnešu i Koštanjici, sve do penzionisanja. [...]

  Jedna od višestoljetnih česama,"Bulina voda" u Velembusima. Među Baranima poznata po kvalitetnoj i, kako kažu, ljekovitoj vodi. Vakuf poznate porodice Ibrišimović, o čijoj starosti su svjedočila dva tariha: jedan kameni sa uklesanim, arapskim pismom, usljed vremena i atmosferilija, nečitak sa jedva vidljivom godinom izgradnje 1187.H. (1773.g.)? I druga, mermerna, sa ćiriličnim natpisom: „VODU OBNOVIO I SAKUPIO NEDŽMI H. IBRIŠIMOVIĆ ZA DUŠU SVOJIH RODITELJA 10.VII 1928“ Lazo Božović, pomorac iz Bara, u spomen na svog prijatelja i kolegu pok. Rama Peročevića, želio je da obnovi ovu česmu, prethodno je tražio dozvolu od Nedžiba Ibrišimovića, koji je potomak onih koji su ostavili tu zadužbinu. Na izradi projekta rekonstrukcije česme, Lazu je pomogao arheolog Omer Peročević [...]

Jusuf Mehonjić, junak koji je „svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije ovog naroda. O njemu postoji čitav spjev koji se i danas pjeva uz gusle...“ (H. Crnovršanin, N. Sadiković: „Sinovi Sandžaka“)                               Prilikom našeg prvog susreta sa Mehonjićima u albanskom selu Hamil kod Fiera (https://www.broj19-number19.org/sehid-jusuf-mehonjic/), saznali smo da je njihov djed Jusuf u Grančarevu posjedovao kuću i 5 hektara zemlje, kao i 5 hektara pod šumom. Kada je bio prinuđen da napusti rodni kraj, imanje je ostavio na čuvanje dvojici braće: Stefanu i Maksimu Kastanici. Jusufov rođak Salko Brahović je svojevremeno, prema sopstvenom kazivanju, [...]

Bajram Dricković je živio u prvoj polovini XIX vijeka u Mijećenu- Mićenu, današnjem Draču i Drpama Mandića. Pripadao je bratstvu koje se u cjelosti iselilo iz Podgorice. Po svemu sudeći, učestvovao je u većini bitaka u Podgorici i okolini, u periodu koji karakteriše poslednje godine skadarskog pašaluka pod Bušatlijama, sve otvorenije konfrontacije sa Crnom Gorom i brdskim plemenima, te dolazak redovne vojske i stacioniranje u tim oblastima. Legenda kaže da je, osim velikog junaštva posjedovao i neke osobine koje prevazilaze granice mogućeg, pa je tako mogao biti istovremeno na više mjesta, ili je mogao prelaziti velike udaljenosti u veoma kratkom roku. Opjevan je i u epskim pjesmama, pa je tako u Njegoševom "Ogledalu srpskom" [...]

"Žabljak Crnojevića je srednjovjekovni grad i utvrda na ušću rijeke M0rače u Skadarsko jezero, osnovan još za doba Vojislavljevića i Dukljanskoga kraljevstva u 11.stoljeću, jedno vrijeme crnogorska prijestolnica..." ("Wikipedia") "Žabljak su Turci osvojili 1478.godine i u njemu postavili svoju posadu. Tada je u njemu, na ime Sultana Mehmeda II El- Fatiha podignuta džamija... U knjizi 'Spomenici kulture Crne Gore', u izdanju Republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Beograd 1997, na str.432. se kaže: "U vrijeme Turaka crkva svetog Đorđa pretvorena je u džamiju,koju su Crnogorci srušili nakon zauzimanja Žabljaka, tako da se danas ne može sa sigurnošću utvrditi mjesto na kom se nalazila...". Međutim, danas nakon 122 godine, odnosno od 1878. kada je Žabljak pripao Crnoj Gori, postoje ostaci [...]

Do posljednjeg svjedoka sa Dervovskog mezarja, koje se nalazilo na mjestu zgrade bjelopoljskog Privrednog suda na uglu ulica Radomira Medojevića i Šukrije Međedovića, rekli bi došli smo slučajno.       Naravno, slučajnosti ne postoje i stari nišan je poslije nekih pola vijeka ponovo ugledao svjetlost dana, kao svjedok naše stogodišnje surove realnosti koju neki, pogotovo u zadnje vrijeme, pokušavaju predstaviti ružičastom. Sa poznatim bjelopoljskim kamenorescem Džekom Kajevićem smo kontaktirali povodom izrade spomen-ploče Huzeir-agi Dervoviću, čovjeku za čije zasluge ne žele da znaju Bjelopoljci, iako je on najzaslužniji za njihovo potonje bivstvovanje u gradu kome je bila namijenjena sudbina Šahovića 1924-te. Majstor Džeko i njegovi sinovi nijesu htjeli ni da čuju da im izrada [...]