Dva Mirsada iz Bara, Mehinagić i Kurgaš, u bosansko mjestašce Nezuk stižu u kasnim poslijepodnevnim satima 7.jula o.g. Ispred Osnovne škole postavljena je izložba fotografija iz jula 1995.godine, kada se jedan broj Bošnjaka iz Srebrenice, kroz planinske vrleti i brojne zasjede smrti, kišu granata i bojnih otrova, gladni i bosi… pokušao probiti do slobodne tuzlanske teritorije.
U 20 časova počinje Okrugli sto na temu proboja Bošnjaka iz “sigurnosne zone UN” Srebrenice u julu 1995.god., u kom učestvuje ratni komandant Srebrenice Naser Orić, predstavnice udruženja “Majke Srebrenice” kao i kustos Memorijalnog centra Potočari. Na obližnjem proplanku Armija BiH je postavila velike šatore za učesnike Marša kao i prateće sanitarne čvorove. Narednog dana, od 6,00 do 9,00 časova, na pomenutom proplanku sa kog je vojska već spakovala šatore, okupljaju se učesnici Marša kojima se dijele akreditacije. Sa svih strana pristiže sve više i više naroda , od dvogodišnje djece pa do 95.godišnjih staraca. Tu su i preživjeli učesnici proboja iz 95-te.

Osim državnih BH zastava kojih je najviše, i ratnih s ljiljanima, vijore se zastave iz zemalja širom svijeta (Australija, SAD, Švajcarska, Turska, Francuska, Njemačka…) pa i naša crnogorska. Nakon podjele akreditacija vrši se prozivka: na pominjanje učesnika iz Bara, Crna Gora, prolama se aplauz prisutnih. Naša zastava izaziva nepodijeljeno interesovanje učesnika i mnogi žele da se fotografišu. Računa se da je oko 5000 akreditovanih učesnika Marša. Jedan broj organizovano kreće sjutra iz Žepe i pridružiće nam se u putu. Polazi se u 9,00 časova. Uz put nam dijele hranu, sokove, kafu, voće… Kolona je duga više kilometara… Na teško prohodnom, blatnjavom terenu stvaraju se zastoji. Upozoravaju nas da se ne izdvajamo jer se svuda okolo nalaze minska polja na šta nas podsjećaju postavljene table i razvučena žuta traka. Na svakom koraku nailazimo na natpise koji govore da se radi o mjestu primarnih ili sekundarnih masovnih grobnica. Na prohodnijim dijelovima trase nailazimo na cisterne sa pitkom vodom i medicinska vozila. S nama u koloni su i članovi ekipa za hitnu medicinsku pomoć. Nije velika vrućina i smjenjuje se oblačno i sunčano vrijeme. Osim Bošnjaka i ostalih sa naših prostora ima jedan broj učesnika stranih državljana koji svojim prisustvom žele da pokažu solidarnost sa stradalim Srebreničanima. Jedna starija Francuskinja je odjevena u tradicionalne bosanske dimije.
Jedan od učesnika hoda bos. Kažu nam da to radi svake godine.

Na Crnom Vrhu, šef istraživačkog tima Murat Hurtić i kustos Memorijalnog centra Potočari, upoznaju učesnike sa ekshumacijom masovnih grobnica u tom području, navodeći neke od primjera stravičnog likvidiranja Bošnjaka… ( Ovaj svojevrsni istorijski čas imamo i na više narednih lokaliteta na koje nailazimo tokom Marša.)
Na trasi preko Liplja i Jošanice nailazimo na veoma težak teren, pa sve do Kamenice gdje stižemo u kamp u predvečernjim satima. (Tradicionalni vojnički pasulj nas vraća u život). Osim u vojničkim i šatorima UNHCR-a, jedan broj učesnika nosi svoje šatore a smještaju se i u napuštenim i razrušenim kućama. Mnogi odsjedaju i kod lokalnog stanovništva koje je veoma gostoprimljivo. Na insistiranje mještanina koji se predstavlja kao Ramiz Begić, nas dvojica odsjedamo u kući njegove majke Fatime koja nas sa unukom Bilalom dočekuje kao najrođenije. Tu zatičemo još dvojicu učesnika Marša: Fikreta iz Jajca i Ćazima iz Kalesije. Mirsad Bilalu poklanja kačket iz perioda crnogorskog referenduma sa sloganom “DA”. Nakon pređenih 42 km blagodat tuširanja nam je neizmjerno prijala.

Deveti je juli. Petak. Nakon popijene bosanske kahve pozdravljamo se s našim domaćinima i pridružujemo ostalima. Put je uzak i krećemo se u koloni po jedan. Prolazimo kroz guste, pretežno hrastove šume. U selima Bakrači i Glodi mještani nas nude sokovima i kafom… Pored rijeke Drinjače se drži istorijski čas i predstavljanje organizovanih grupa (Bihać, Brčko Distrikt, Cazin, Bužim, Konjic…). Saznajemo da je u reonu Kamenice nađeno najviše sekundarnih grobnica. Dešavalo se nerijetko da se jedan skelet sastavlja iz čak četiri različite grobnice! Istraživanja su do sada vršena na 826 lokacija.
Nakon jednosatne pauze započinjemo uspon na Udrč, najveću planinu u sjevero-istočnoj Bosni. Na vrhu planine u mjestu zvanom Cerska jedan od preživjelih nas upoznaje sa istorijatom proboja na planini Udrč. Odlično naoružane srpske snage osim konvencionalnog koristile su i hemijsko oružje!
U džamiji Šehidija u selu Rovaši klanja se Džuma namaz koju predvodi Nezim ef. Halilović – Muderis, ratni komandant 4. Muslimanske brigade.

Oko 16,00 časova stižemo u kamp u mjestu Mravinjci gdje za večeru dobijamo paprikaš. Luksuznim automobilima i uz adekvatno obezbjeđenje stižu neki državni funkcioneri (u oktobru su, inače, republički izbori pa je ovo dobra prilika da se pokažu pred narodom).
Nas dvojica smo gosti Planinarskog društva iz Goražda koje nam ustupa jedan svoj šator u logoru koji su postavili nedaleko od glavnog kampa. Dočekali su nas i ugostili kao da se znamo sto godina. “Flaširamo” se u improvizovanoj tuš-kabini (voda se grije na suncu u plastičnim flašama). Oni imaju iskustva kada su u pitanju izleti u prirodu i veoma dobro su organizovani. Takođe imaju i podršku opštinskih struktura a sponzorišu ih i privatni preduzetnici. Bosanci, generalno, imaju dugu tradiciju planinarenja. U predvečernjim satima u obližnjem Konjević Polju posjećujemo nanu Fatu Orlović, poznata po tome što traži da se ukloni srpska pravoslavna crkva koja je bespravno sagrađena u njenom dvorištu. Nana Fata ne pristaje da ta crkva ostane u njenom dvorištu i pored brojnih pritisaka, pa čak i fizičkih nasrtaja nakon kojih je ova 70-godišnja starica završila u bolnici. U Konjević Polju živi svega par srpskih porodica pa ova starica nije promijenila odluku ni poslije nedavno preležanog infarkta a ni lične ponude premijera Rep. Srpske M. Dodika od 2,5 mil. Konvertibilnih maraka (oko 1.250 000 EUR) !

Narednog jutra oko 7,00 časova nastavljamo dalje. Na Kameničkom Brdu saznajemo da je na tom lokalitetu ubijeno na stotine Bošnjaka i da se svake godine nalaze novi i novi skeletni ostaci. Vođa ekspertskog tima Murat Hurtić iznosi neke primjere zvjerskih likvidacija (da li je ovo ispravan izraz s obzirom da nijednoj životinji nije svojstveno mučenje druge, kao što je to slučaj sa čovjekom?), mučenja i najrazličitijih načina ubijanja vatrenim i hladnim oružjem, spaljivanjem… Prolazimo kroz teritoriju RS-a. Njeni policajci, za razliku od Federalnih, stoje daleko sa strane za svaki slučaj. Oko 14,00 časova stižemo na visoravan Jaglići gdje nam se obraća američki ambasador u BiH Charles English , koji je stigao sa suprugom i brojnim obezbjeđenjem. Mirsad i ja ih pozdravljamo i pozivamo da posjete našu prelijepu Crnu Goru. Gospođa English je veoma zainteresovana i kaže da do sada nije bila u Montenegru. Pozdravljamo se i sa Predsjedavajućim Predsjedništva BiH Dr Harisom Silajdžićem, koji se takođe obraća učesnicima Marša pa čak jednu dionicu prelazi pješke. Putem preko Pala i Budaka upoznajemo Adama, profesora slavistike iz Mađarske, koji je došao sa svojim studentima. Sa njim u društvu je mladi režiser, Beograđanin Rastko Novaković koji živi i radi u Londonu. On je došao sa grupom “Žene u crnom” i sa kojima sarađuje u sklopu svoje profesije.

U Potočare, poslije trodnevnog pješačenja i pređenih 120 km, silazimo oko 17,00 časova. Dočekuje nas ogroman kompleks Memorijalnog centra sa morem bijelih nišana (muslimanski naziv za nadgrobni spomenik). Rijetko ko može da suzdrži suze pred tim prizorom! Iskopano je I 775 novih mezara (grobnih mjesta) za posmrtne ostatke koji narednog dana treba da budu sahranjeni. Učestvujemo u prenosu posmrtnih ostataka iz hale nekadašnje Fabrike akumulatora na prostor ispred musale (mjesto na otvorenom prostoru gdje muslimani obavljaju molitvu). Na lafetu se prvo prenosi kovčeg sa posmrtnim ostacima katoličkog fratra Rudolfa Hrena koji je takođe likvidiran 1995.godine. Njegova porodica je izrazila želju da bude sahranjen zajedno sa Bošnjacima sa kojima je i ubijen. U jednoj od fabričkih hala postavljen je spomen dom sa fotografijama stradalih i nestalih. U istoj se nalazi i tzv. Soba užasa u kojoj su vršena mučenja i likvidacije i na čijim zidovima se još nalaze tragovi krvi. Taj prostor je zatvoren za posjetioce. Na vanjskom zidu hale u kojoj su bili smješteni posmrtni ostaci izvješena su imena stradalih izvezena raznobojnim koncem. Kamp je postavljen u dvorištu pomenute bivše fabrike i isti je, čim je svanulo, podignut po naredbi vojske i policije jer je to mjesto predviđeno za parking autobusa koji dolaze u sve većem broju. Nedjeljno jutro 11.jula 2010. Osvanulo je sunčano. Gužva je sve veća i procjenjuje se da se na prostoru Memorijalnog centra u Potočarima nalazi oko 60 000 ljudi. Dolazi se pješice, biciklima, automobilima, autobusima… Primjetno je veliko obezbjeđenje: tu je policija sa psima, snajperisti… Helikopteri sve vrijeme kruže iznad Potočara. Pristižu razne državne i druge delegacije.

Oko 11,00 časova počinje polaganje cvijeća na spomen-obilježje od strane pristiglih delegacija. Prethodno pažnju prisutnih privlači dolazak grupe “Žene u crnom” sa velikim transparentom na kom piše “Ne zaboravimo genocid u Srebrenici”! U njihovoj grupi je i nekoliko žena sa hidžabom (muslimanska marama) pa čak i nekoliko muškaraca. Hrabrost ovih žena je zaista za divljenje! Slijede govori predstavnika delegacija. Naročito emotivan je govor turskog premijera Erdogana koji dobija aplauz prisutnih. Vjerski obred počinje citatom iz romana Meše Selimovića a potom obraćanjem katoličkih svjećenika povodom posljednjeg ispraćaja njihovog fratra. Reis efendija Cerić predvodi podnevnu molitvu i potom dženaze-namaz (molitva za umrle) nakon koje se zelena Rijeka tabuta, nošena na rukama prisutnih, razliva u pravcu posljednjeg prebivališta.

Potočare napuštamo oko 15,00 časova i preko Srebrenice i Bajine Bašte krećemo prema Užicu i dalje prema Crnoj Gori… sve vrijeme pod snažnim dojmom svega doživljenog…